nedjelja, 07.12.2008.

Eh... Jedno od vječnih pitanja...sudbina. Neki ljudi vjeruju da je sudbina unaprijed određena našim rođenjem, da smo tu zbog određenog cilja koji nam je povjeren, da se ništa ne dešava po našoj volji nego volji nečeg višeg i većeg o nas. Takvo razmišljanje me podsjeća na to da smo mi samo marionete, a konci su u nekim drugim rukama.Drugi vjeruju da smo sami tvorci svoje sudbine, da je naša volja iznad svega, da uvijek samo i jedino mi odlučujemo u kojem smijeru ćemo krenuti.Postoji i mišljenje da nam je sudbina u glavnim točkama našeg postojana "negdje zapisana" ali da ipak imamo mogućnost izbora, kao kad se nalazimo na raskrižju i sami odlučujemo u kojem smijeru ćemo krenuti.Kakvo je vaše poimanje sudbine? Ja osobno ne vjerujem u nju i mislim da svaku stvar u životu možemo promjeniti. Molim vaše komentare da vidim kako vi doživljavate ovaj pojam...
PABLO COELHO:"Sto sam naučio od života"

1. Da koliko god bila dobra neka osoba, povremeno ce te povrijediti. Stoga ce biti potrebno da joj oprostiš.

2. Da su potrebne godine da bi se izgradilo povjerenje, a samo par dana da bi se uništilo.

3. Da ne moramo mijenjati prijatelje, ako shvatimo da se prijatelji mijenjaju.

4. Da okolnosti i prostor imaju utjecaj na nas, ali mi ostajemo odgovorni za sebe.

5. Da, ili ces ti kontrolirati svoje postupke, ili ce oni kontrolirati tebe.

6. Da su junaci - osobe koje su učinile ono sto je trebalo učiniti,snoseći posljedice.

7. Da strpljenje zahtjeva mnogo vježbanja.

8. Da postoje osobe koje nas vole, ali nam jednostavno to ne znaju pokazati.

9. Da samo zato sto te netko ne voli onako, kako bi ti htio, ne znaci da te ne voli od sveg srca.

10. Da ne smiješ nikada djetetu reci da su snovi gluposti; bila bi tragedija, kad bi ono u to povjerovalo.

11. Da nije uvijek dovoljno da ti netko oprosti. U većini slučajeva si ti taj koji sam sebi mora oprostiti.

12. Da nije važno u koliko komadića je slomljeno tvoje srce; svijet se neće zaustaviti, čekajući da ono zacijeli.

13. Da Bog, vjerojatno želi da susretnemo ponešto pogrešnih ljudi prije onih pravih, tako da kad ih konačno susretnemo, znamo kako biti zahvalni na tom poklonu.

14. Da kad se vrata sreće zatvore, jedna druga se otvore, ali cesto tako dugo promatramo ona zatvorena,da ne primijetimo ona sto su se za nas otvorila.

15. Da je najbolji primjer prijatelja onaj, s kojim možeš sjediti na trijemu, ili zajedno šetati bez ijedne progovorene rijeci, a kad ode, osjećaš kao da je to bio najbolji ikad vođen razgovor.

16. Da ne poznajemo to sto imamo prije no sto ga izgubimo, ali ne znamo ni sto nam nedostaje, prije no sto nam ono stigne.

17. Da nam je dovoljna samo jedna minuta da nekoga uvrijedimo, jedan sat da mu se svidimo, jedan dan da ga zavolimo, ali nam treba jedan cijeli život da ga zaboravimo.

18. Da možeš posjedovati dovoljno sreće da budeš sladak, dovoljno teškoća da bi bio jak, dovoljno boli da te učini humanim, dovoljno nade da te učini sretnim.

19. Da najsretnije osobe nemaju nužno najbolje od onoga sto im se nudi na putu.

20. Da se najbolja budućnost rađa iz zaboravljene prošlosti i da ti ne može biti dobro u životu, ako ne zaboraviš svoje prošle neuspjehe i svoje boli.

21. Da, kada si se rodio, ti si plakao, a svi oko tebe su se smješkali; i moraš živjeti svoj život na način, da kada budeš umirao, ti ces se jedini smješkati, a svi oko tebe ce plakati.

<

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.