razmišljanje

Nedostaje mi neke ulice koje vode u moje utočište.
Iznova im se vraćam.
Ostavljam tragove svojih koraka po njima.
Žudim za trenutak kada ću se ponovo stupiti s njima.
Opet udisati taj zrak,promatrati druge kako koračaju.
Smijati se,veseliti se i plakati.
Sve emocije istodobno na jednom mjestu.
Od najmlađih do nastarijih.
Bez trenutka glume.
Otkirva se iznova taj čar trenutaka.
Neprocjenjivo.
Tražim još jednu kartu za ovu reprizu prizora ljudskih ponašanja.
Sitnica koje su vrijedne borbe.
Razočarenje.
Na sceni su stupili neki drugi ljudi,njih muče neki drugi problemi.
Igraju svoj život.
Ne udovoljavaju nama gledateljima.
Bitni su oni, i kako se oni osjećaju.
Bude u masi potpunu neizanteresiranost i polako se dižu sa svojih stolica.
Dok u jednom trenutku prepoznaju sebe u tim malim stvarima zbog kojih ne mogu spavati.
Traže ponovo.
Nisu slušali i pratili cijelu radnju.
Nezadovoljstvo u njima jača.
Pokušavaju nešto reći,ali njih nitko ne čuje.
Odlaze,puštaju druge da uđu u serijal zvan život.
Samo jedna epizoda.
Jedna prilika za sve snove,želje i ono što ti samo dođe,servirano

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.