'' Zapravo, mislim da ću ta pitanja preskočiti. '' stala je na trenutak, počešavši se po nosu, tako da je izgledalo kao da duboko razmišlja. '' Želim poći s tobom. ''
'' Zašto? '' ispalila sam kao iz topa.
'' Eto tako. '' ljutito mi je odgovorila, prkosno podigavši glavu. '' Moje planove i posla doznat ćeš kad za to dođe vrijeme. ''
'' Mogu ti vjerovati? ''
'' Ako želiš. Ali ja idem s tobom. ''
'' Čak ni ne znaš gdje idem! ''
Zlato u očima joj se stvrdnulo. Prišla mi je za pola koraka bliže i konstantno mi zurila u okrvavljene šarenice. '' Pa, '' napokon je progovorila, '' čini se da ću to saznati. ''
Umorno sam uzdahnula i dotaknula sljepoočnice kažiprstima. '' Oh kako bi mi sad prijao dobar stari ljudski san. '' promrmljala sam za sebe, ali znala sam da me Melody čula. '' Hajde onda. Upoznat ću te s ostalima. ''
.
Brianna i Alienor dobro su prihvatile Melody, iako su me stalno držale na oku. Vjerojatno zbog moje suzdržanosti prema njoj. Alienor mi je uputila pogled koji je jasno govorio da joj kasnije moram sve ispričati.
Rochelle je spavala kraj skoro dogorjele vatre. Brianna je teško uzdahnula gledajući je tužnim pogledom. '' Stvarno mi je žao. '' tiho je rekla. '' Zbog mene je doživotni bogalj. ''
'' Ali što ćemo s njom? '' upitala je Melody, sjedajući malo dalje od Rochellina ispružena tijela.
'' Pravo pitanje je kamo sada. '' odgovorila je Alienor. '' Možemo otići u Italiju, kod moje 'obitelji'. ''
'' Ti imaš obitelj u Italiji? '' začuđeno ju upitah. Kimnula je. '' Volturi. Ja sam jedna od njih. ''
'' Pa, zašto nisi s njima? ''
'' Duga je to priča i jako zamorna. ''
Zavladala je mukla tišina. Nitko nije disao, izuzev Brianne i Rochelle. Melody je buljila u vatru, okupirana vlastitim mislima. Alienor je okretala glavu lijevo-desno, kao da si pjeva nešto u glavi. Ja sam se, pak, prisjećala neugodnih stvari iz prošlosti.
Kiša se pojačavala, a sitna, mršava djevojka plave kose grlila je mrtva tijela svojih roditelja, s čelom u blatu, plačući koliko joj je duša dala svoju nedaću. Zapuhao je vjetar, i ona je zadrhtala. Sklupčala se, licem prema zemlji, i drhtala.
Koliko me samo emocija prožimalo u tom trenutku; bol, bijes, mržnja, ljutnja, strah, uznemirenost, nesigurnost, šok. Nisam mogla normalno disati, već samo hripati poput kakve starice ili bolesnika. Zapravo, i jesam bila bolesna; srce mi je bilo izdano i prepolovljeno na dva komadića, prestavši kucati istog trenutka kad sam ugledala svoje roditelje, mrtve, okrvavljene.
Mnoge su mi stvari bile zamagljene, ali osjećaji, emocije, bili su mi jasni kao dan.
Kako mi je mogla to učiniti? Kako sam mogla biti tako glupa i slijepa, kako sam mogla predvidjeti mogućnost da mi nije prava prijateljica? Zašto sam tako glupo naivna i pušim svaku sitnicu koju mi netko proda? Što mi se to događa?
I najvažnije; što ću sada? S kim ću živjeti? Gdje ću živjeti? Kakav će mi biti život? Hoće li od ovoga ostati trajne traume?
Smiri se Malaya, prekinula sam samu sebe. Sve će se razriješiti.
Sad bih ja sama sebi trebala reći 'da baš'. Ali nisam mogla. Ponovno sam počela bespomoćno ridati u mokru travu, čela oslonjenog o blato, ne hajeći za studeni vjetar što je prijetio da će odnijeti moje slabašno tijelo.
Oh, kako sam bila jadna u tom trenutku. Čudim se što mi je uopće jedna sjena zapala za oko.
'' Malaya? '' iz misli me prenula Alienor, blago mi drmajući rame. '' Rochelle je budna. ''
Okrenula sam se prema njoj. Zapuhnuo me slatkasti miris čovječje krvi i mesa, a privlačilo me i nepravilno kucanje njezina srca.
Saberi se. Da, moram se smiriti.
'' Niste me pokušale pojesti? '' začuđeno je upitala. '' Stvarno. ''
'' Obuzdavamo se. '' osmjehnula sam se kroz stisnute zube.
'' No? Što ćemo sada? ''
Alienor slegne ramenima. '' Mislile smo možda otići kod Voltura. Ali, bojim se da je to nemoguće '', pokazala je na Briannu i Rochelle. '' Volturi ne vole vukodlake, a tebe bi, Rochelle, ili pojeli, ili pretvorili u vampira, što im više paše. ''
'' Volturi otpadaju, onda. '' promrmljala je Melody. '' Čula sam za jedan koven, u Americi, na Olimpijskom poluotoku. Oni su svi vegeterijanci i normalno su se uklopili među ljude. ''
'' Ma nemoj. '' progunđala sam. '' Natjerat će me da pijem životinjsku krv. ''
'' Nije to tako strašno, znaš. '' Melody se smrknula.
'' Nemojte spominjati krv. '' prekinula nas je Rochelle. '' Povratit ću. ''
Opet je zavladala tišina, ali nastojala sam se koncentrirati. Bolne uspomene iz prijašnjeg života nisam mogla podnijeti u ovom trenutku. Ustala sam se i svečano objavila:
'' Idem u knjižnicu, po jednu knjigu. ''
Polako sam išla do vrata, tiho ih zatvorila i stala trčati iz sve snage.
Srećom pa su mi koraci bili meki i lagani. Postala sam mala kućna mačka, crna, s krvavim očima. Upravo savršeno. Kao da je sudbina htjela da pobjegnem.
Ne znam zašto sam počela trčati. Ali znala sam da ne smijem prestati, ma koliko me jastučići na šapama boljeli. Već sam bila vani na ulici, u potpuno nepoznatu okruženju.
I ovo je jedan jadniji post. Nemam inspiracije, polako me napušta, ali radim na priči i pokušavam je vratiti.
Malo post kasni, ali nisam stigla objaviti prije...
11:41 ,
Komentiraj { 27 }
Print
