malavita

kao i svaka emotivno nestabilna i mjestimično neurotična osoba većinu svog dana provedem u sanjaranju o savršenom zanimanju za sebe. široka je paleta mojih sanja; od onih dječijih snova o istraživačicama, doktoricama, učiteljicama, plesačicama, odvjetnicama, stjuardesama pa do sanjivih bizarnosti u maniri da se zaredim to mi se čini nekako stress free zanimanje, ne trošiš za odjeću, ne moraš stavljati make up jer si lijepa pošto ti je duša lijepa pa sve izlazi na vidjelo na tvojoj faci, šef ti je superstar i najpoznatija ličnost na svijetu, a srce mu je veliko kao svemir (on ustvari i jest svemir) i što god da zezneš on prašta. nije loše, jel da? željela sam biti i pilates instruktorica, svirat na stradivariju ili barem bas gitaru u sonic youthu, ulična zabavljačica, modna kreatorica, predsjednica povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa i poznata autorica visoko tiražnih self help knjiga koja gostuje na opri. posljednje što sam željela biti je turistički vodič. nekako mi je to zanimanje, prošlo ljeto, upalo u oko kao baš stvoreno za mene. pošto je to ipak dostižnije od sviranja basa u sonic youthu i stvaranja svoje modne linije, a komplementarno mom poslu, upisala sam tečaj.
tečaj je trajao dva mjeseca, a ja sam na istom bila prisutna možda tri dana jer sam smatrala da ako je to TEČAJ, neće biti većih poteškoća u savladavanju materije.

ne reci dva puta! krenuli su ispiti. potrebno ih je položiti 10 za dobivanje dozvole gradskog vodiča. do sada sam položila 6, većinu od tih 6 zbog elokvencije i mogućnosti da u par minuta izreferiram toliko sranja da se sugovornik pogubi. no, za jedan ispit sam od prvog dana znala da će biti protivnik dostojan iskonskog štrebanja. ispit naziva kulturno povijesne i druge znamenitosti u republici hravatskoj. čisto da vas ne držim u daljnjoj napetosti, ispit položih u ponedjeljak, no sam proces me potaknuo na ovaj post.
name, sjetila sam se faksa i straha kojeg se student nauživa na našim fakultetima. sjećate li onog osjećaja težine u želucu pred ulazak u profesorov kabinet. i sjećate li se onih naših akademskih okamina na fakultetima koje vas gledaju pogledom od kojih se sledite u roku keks iako su ljetni rokovi u tijeku. sjećate se kako su oni koji su vas poticali na razmišljanje i kreativnost tijekom fakulteta mogli biti nabrojeni na prste jedne ruke. sjećate li se kako ste padali ispite iako ste uspješno savladali 736 stranica neke knjižurine, a pitani ste baš zadnje 3 koje niste stigli jer ste zaspali sasvijm slučajno s noga dok ste kuhali sedamnaestu kavu te večeri.
e, pa taj osjećaj sam imala prije ispita na ovom TEČAJU koji bi se s pravom mogao mjeriti s nastavnim programom prve godine nekog faksa. polaznici tečaja su grizli nokte pred kabinetom, ponavljale su se godine uzaludno memorirane jer će ionako ishlapjeti nakon najviše dan, dva, referirale su se činjenice bez razumijevanja, spominjale su se analize umjetničkih djela bez da se to djelo ikada vidjelo.

hrvatski umjetni i usiljeni akademizam. hrvatski kišobran u hrvatskoj guzici.

svaki muškarac koji kaže da mu nije bitno je li mu žena dobra kuharica, laže! bilo da se radi o sveučilišnom profesoru, astronautu, liječniku, policajcu, vozaču tramvaja, šumaru, aktivisti civilnog društva ili bauštelcu, svi oni žele isto. majstoricu u kuhinji, vještu razvlačivačicu tijesta, kreativnu kuharsku dirigenticu koja voli eksperimentirati s egzotičnim okusima, a i recepte narodske kuhinje poznaje naizust.

što je predhodilo ovom senzacionalnom otkriću? poslušajte.
suprug mi je nedavno dobio novi posao, imenovan je ravnateljem jedne škole (malograđanski ću ja) i njegovo radno vrijeme se produžilo. naša svakodnevica je upotpunjena raznim savjetovanjima, sastancima, seminarima, sjednicama vijeća i odbora, pa i brojnim lunaticima od profesora koji mi čovjeka opsjedaju svojim bizarnostima, tako da je bilo potrebno donijeti novu strategiju kuhanja. stara strategija se sastojala u jednostavno genijalnoj odluci da ja kuham preko vikenda, nedaj bože tijekom tjedna, a on neka se snalazi kako zna i umije (dva jaja naoko, kečap i kobasice). no, svakom veselju dođe kraj pa tako i mome. privilegija da sam ona koja ne kuha, nepovratno je izgubljena!

dakle, kada sam saznala da će mi čovjek napornije raditi, nisam ga mogla ostaviti na cjedilu i zavirila sam u svoju gotovansku dušu te pronašla ono malo ljudskosti pa izjavila “mačak, ja ću ti kuhati!” mačak me malo u bunilu pogledao, ali što će čovjek, nema izbora, kako bi neki stranjski narod rekao beggars cannot be chosers...

kako sam rekla, tako sam i napravila. počela sam kuhati! skidati recepte s neta, konzultirati obiteljski afž za sve poznate recepte mediterana i sjeverne hrvatske da mi muž ne bi bio počesto nostalgičan za maminom kuhinjom ili nedajbože kuhinjom bivše mu žene. odgledah i nekoliko emisija dobro jutro hrvatska jerbo tamo daju savjete za brzu i zdravu (yeah, right!) kuhinju, kupih i bezobrazno skupu kuharicu u svijetu knjige pa me sad bombardiraju ponudama za nagradnu igru gdje sam već dobila tristo tisuća kuna samo moram naručiti tri atlasa i kompilaciju salsa ritmova. no bitno je da djeluje. iz dana u dan moji nekad nevješti i nedaroviti prsti naprave neku kulinarsku poslasticu i moj muž cvate. sve me nešto pipka i dirka dok kuham. pa me ljubi po vratu dok mu radim pašticadu, pa me zadirkuje u stilu “haha, vidi ti moje kuharice, ne okrenem se a ona nešto začarobira”. pa me pita treba li mi što (!?), je li mi teško (!?), pa se nudi da mi pere suđe (!?!?), šeta psa i kupi nove cipele. ten se čovjeku popravio, ne muči ga stolica, ujutro je dobre volje, ne svađa se sa televizijom, ljubazan je prema susjedima. čudo, ljudi. pravo čudo!

a na početku naše veze je govorio da ga ne smeta što ne znam kuhati sve dok ja njega volim! lažljivac. ljubav ide kroz želudac. ima moja stara pravo.

drage prijateljice, iako se moja mudrost ne može mjeriti sa onom žuži jelinek, poklanjam vam, danas, sljedeći savjet:
kecelja oko pasa - harmonija u braku.

ženstvena secret mi je bacila rukavicu (a ja jedva dočekala)! dolje navedeno je pet izuzetno intimnih i pomalo sramotnih o meni:

1. rijetko odlazim u društvo, a još rjeđem pozivam društvo k sebi. primjerice kada radim neki tulum, oprostite party ili takvo što ja se tome štreberski posvetim i iscrpim se prije nego što gosti dođu. pa kad dođu, željni zabave, ja sam zabavna poput kretenskih emisija pod lipom i cimer fraj i često gledam na sat, a ponekad počnem prati suđe i zijevat. odurno.

2. nikad, ali upravo nikad ne upamtim ime osobi koja mi prvi put u životu pruža ruku prilikom upoznavanja. vrlo nezgodno i površno od mene.

3. čujem se sa starom na telefon do 3 puta dnevno. to je moja ovisnost. i često citiram svoju majku hrabrosti i to jako nervira mog muža. a mene baš briga zbog toga.

4. često na pitanja odgovaram protupitanjem. vrlo demagoški i oprezno. a opet se zna dogoditi da potpunom strancu ispričam svoj život u nekoliko iscrpnih i detaljima nabijenih nastavaka.

5. i za kraj jedna vrlo prizemna: kupovinom rješavam nedostatak nečega (još ne znam čega): željeza u krvi, ambicija, strasti, poezije, patetike...zaokružite.

lanac ide dalje. da čujemo sunrise i linusa.

nećemo se grlit, ljubiti, komplimentat jerbo se nismo dugo vidjeli.
istina, bila sam u nizu kriza nastalim zbog manjka estrogena, među ostalim i spisateljskoj (hehe, spisateljskoj!)
ali vratih se drugovi dragi i puno mi toga leži na srcu. evo ova lajavica u meni samo što ne eksplodira, gordo se u prsima mrda i želi van.
pa da ju pustimo? ok, ok manje euforije ljudi. puštam je vani.

prvo jedna dobra vijest za sve nas vesele i smosvjesne hrvate. ministarstvo zdravstva je odlučilo herceptin staviti na listu lijekova. za neupućene hrceptin je lijek koji u ranom stadiju raka dojke može uvelike pomoći u izlječenju te bolesti od koje svake godine oboli nekoliko tisuća naših sugrađanki. do prije 01.01.07. je ministarstvo taj lijek besplatno davalo samo u slučaju metastaza što sam osobno smatrala vrlo ne fair igrom jer pobogu ljudi zašto čekati metastaze kada možemo to smeće u tijelu uništiti ranije. eto, zbog nove odluke ministarstva sam sva ushićena i izuzetno ponosna što uredno plaćam porez od kojeg žive činovničke pizde koje su napokon napravile nešto korektno.

drugo što vam želim reći jest da tražim srbina za dobrog prijatelja (kuma i najbolja prijateljica je mješana pa ona ne ulazi u kategoriju wanted iako mi je rekla da će mi rado pomoći ako se nitko ne javi na moj oglas). naime, vidim da je to izuzetno «in» oko ovih blagdanskih dana po julijanskom kalendaru pa bi i ja voljela otić nekome u posjetu i najest se žita i slatkog do mile volje i da onda snime o meni jedan poduži televizijski prilog jerbo ja volim da svi misle kako sam ja otvorena, europska i 100% antiksenofobična baš poput sanadera, kosorice, šeksa ili mesića. koji smo mi licemjeri! eto ako netko nekog zna ili je možda sam pripadnik tog naroda neka se javi. volim duge šetnje, diskretna sam, dobrovoljni sam davatelj organa (znate, nije se loše s takvima družit), željela bih posjetiti indiju, bavim se pomalo kristalima i čitam iz dlana.

a šeksov infarkt...o bože.