malavita

jutros se vozim u muževom bucmastom mitsubishi-coltu (auto histerija oko moje lancie nešto je splasnula nakon sudbonosnog otkrića koliko ta zvjerka proguta benzina, „gospođo, ovakav lijep polovni auto za takve novce sigurno nigdje drugdje nećete naći, ali ćemo vam zato prešutjeti činjenicu da će vam trebati nenamjenski kredit kako biste ga stavili u dnevnu upotrebu") i tijekom razrađivanja teorije o sličnosti automobila i njihovih vlasnika (teorija je pala u vodu na osobnom primjeru jer uopće nisam profinjena, stabilna, avangardno atraktivna poput moje nezasitne automobilske kraljice, više sam punto), slušam vijesti na 101, kad ono saga o tomčiću i čačiću i njihovom „nedajbože većeg zla“ sukobu interesa dobiva nastavak. povjerenstvo opet istražuje i kao ne može sa točnošću utvrditi je li ili nije čačić namještao poslove firmi, u kojoj ima vlasničke udjele, sa državom, u kojoj je bio ministar. pa nije to jebena paleontologija da se ne može sa točnošću ustvrditi je li t-rex bio predator?
čini se kako ta lakrdijaška ekipa u povjerenstvu provodi piškit ću-kakit ću strategiju.
a ima tome kako je, nikad dovoljno citirani otac antikorupcijske misli u hrvata, j.k., zaključio da ne možeš biti malo trudan, ili jesi ili nisi.

ali za ovu priču to ionako nije bitno. nije bitan ni čačić, ni tomčić, ni žužul, ni gospođa žužul, ni granić, ni liburnia, ni fond za privatizaciju. sve je to kikiriki, što bi rekao moj duhovni savjetnik m.
bitno je da u ovom malom eksperimentalnom hrvatskom društvu upravo svatko može postati političar jer to nije zvanje već stanje uma, može dobiti svojih pet minuta kako bi pobrao što više love i po meksičkom modelu zgrabi što god više možeš, a moral ostavi doma ili za nedjelje kada ideš u crkvu jer ako nećeš ti, netko drugi će, jedino što se protagonisti takvih lopovskih epizoda može dogoditi jest da ga se oblati u novinama (ono, to je živa katastrofa pa kako ćeš se jebi ga pojaviti na masaži i ekstenzijama u sheratonu, a novine pišu da ti je muž lovac u mutnom) ili da istraga započne pa se onda neznatno poremeti, upravo toliko da majstor igre ne završi praveći karake od šibica iza rešetaka. na kraju, kako narod kaže: pojeo vuk magare.

je li uopće više itko priča o onom biblijski dugačkom prosvjedu radnika sljemena? mislimo li o radnicima fotokemike koji su prije par godina završili na ulici, gdje su ti ljudi? je li im se barem nešto dobro u životu dogodilo? gdje su svi ti „tehnički viškovi“ koji su punili novinske stranice devedesetih i značajno podizali tiražu tiskovina. jesu li samo za to služili?
što se dalje događa u životu privatizacijskog anti-junaka miroslava kutle, je li ta farsa ikada privedena kraju. izgleda da patim od kronične neinformiranosti, neka mi netko pomogne…

nikako se ne mogu oteti dojmu da u hrvatskoj vlada neka bizarna i morbidna kozmička (anti)logika u kojoj bad guys ustvari to i nisu. jer oni su naši zastupnici, ministri, partneri za tenis, profesori na fakultetu, gradonačelnici, direktori, oni imaju dva lica, ono na koje najčešće pljujemo za vrijeme tv dnevnika i ono koje zaokružujemo na listićima svako nekoliko.

a kada bih vam rekla da je ministrica u švedskoj vladi prije par godina smijenjena zato što je djetetu kupila čokoladicu na službenu karticu, biste li se smijali.