malavita

jutros mi je jedan prijateljski mail nabacio osmijeh na lice koji mi je bio potrebniji od korektora za podočnjake i one super sprave koja ti napravi pločice na trbuhu pa ti odmah naraste duga plava kosa, noge ti se izduže, zubi ti naglo pobijele, a tijelo ti je po vascijeli dan nauljeno.
kaže moj prijatelj, opisujući neke situacije svog odrastanja, ovako: "mi smo za transport koristili spačeka a poslije Nove u gepek natrpali jelku koju bi kao pobožni ateisti tradicionalno spalili u onom koritu". ovo pobožni ateisti me od srca nasmijalo i podsjetilo na vrijeme u kojem nismo smjeli biti vjernici, a opet smo svi to bili i jednakom pedantnošću svetkovali blagdane i državne praznike kojih je u onoj državi bilo na pretek pa se čovjek zapita kako smo nešto konstruktivno uopće i radili kada smo po cijele dane pošumljavali naša brda, posjećivali tvornice, rezali crvene vrpce brončanim spomenicima i pisali pisma nepoznatim vršnjacima u crnu afriku gdje nema struje, vode, autobusa, kokte i toz olovaka.

u tamnici naroda i pod jugokomunističkom diktaturom, ja sam se, eto, krstila iste one godine kada sam se rodila, pričestila sedam godina kasnije, a potvrdila kršćansku zrelost u četrnaestoj. nedjeljom bi baba-glavni sekretar za vjerska pitanja moje obitelji, provjeravala moju fizičku i mentalnu prisutnost na euharistijskom slavlju lukavo propitkujući o kojem je evanđelju bilo riječ. trebalo mi je pet godina da shvatim njenu pedagogiju i smognem snage uhvatiti crtu nakon čitanja evanđelja kako bi se evakuirala, u tada meni, zanimljivija područja. utorkom je vjeroučitelj pričao o tajni života uz ne tako moderna pomagala (šiba…jer zna se da je ona iz raja izašla) čuvajući odgovore o toj istoj tajni samo za sebe, nedozvoljavajući dječjim upitima, ni mašte, ni slobode. a bilo je onih koji su željeli pitati pa ih je poslije bilo baš briga i odlaske na vjeronauk su koristili kao kamuflažu za nježno promatranje klinca koji nije znao reći slovo r.

nekako su socijalističke inicijacije bile sinkronizirane s onim vjerskim. crvenom maramom i plavom kapom sam se okitila u šestoj, a nekakvu šugavu omladinsku knjižicu sam dobila u četrnaestoj godini. ruku na srce, ovi potonji rituali me nisu toliko fascinirali iz razloga što je vjera u njih već tada ozbiljno bljedila. neki od nas su na primanje omladinaca došli pripiti od kruškovca (nekad se uistinu svašta pilo...) pa su se poslije goli kupali na „libi“ i na takav način javno pokazali što misle o ulozi omladinca u otuđenom svijetu.

sjećam se božića i novih godina s kraja sedamdesetih. mali Isus i djed mraz su donosili poklone i za mene u tome nije bilo nikakve kolizije. dapače, to je bio logičan red stvari, a jedino čime se moj mozak zamarao bilo je pitanje o uputnosti slanja malog Djeteta da cijelu noć raznosi poklone po kućama, a u našem gradu ima barem stotinu kuća (to je vrijeme kada se stotinom iskazivalo strahopoštovanje prema velikoj količini) koje mora pohoditi. moram priznati da sam na one kojima mali Isus nije dolazio (jer djed mraz je dolazio svima koliko god mi željeli polemizirati o socijalnim nepravdama u one dane) gledala kao da imaju neku bolest ili sramotu o kojoj se govori iza zatvorenih vrata.

a cvjetni korzo? parada djece obučenih u kostime proljetnog cvijeća, jeftina, ali draga simbolika, kojom se dokazivalo da je naše cvijeće jače, otpornije i dostojanstvenije od dekadentne flore mrskog nam zapada. cvjetni korzo je uvijek padao ili uoči Cvjetnice ili nakon. uređena gospoda/drugovi i njihova djeca nosila su masline i palme, naše izvorne biljke...uočavate li obrazac ili sam samo ja danas raspoložena za "herezu"?

ne znam za vas, ali meni je ta podvojenost društvenih uloga bila kul. kada razgovaram sa ljudima iz rumunjske, bugarske, a posebno bivšeg sssr-a i usporedim iskustva, nama je druže, bio cirkus kolorado. barem o tome svjedoče moja osobna iskustva. znam da ima i onih koja su u potpunosti suprotna, a početak im je na križnom putu, golom otoku ili oduzimanju slavonskih gazdinstava još davne četrdeset i šeste.

nemojte me krivo shvatiti, nije ovo nostalgični ditiramb političkom uređenju bivših vremena, sjećanje na moj grad 91' mi to ne dozvoljava. ovo je isključivo preslika godina u kojima je bilo moguće sjediti na obje stolice, a bez mučnine u želucu. na kratko, ali je bilo moguće.