malavita

na razmišljanje o poslu (zanimanju) me naveo post jedne osunčane djevojke od prije par dana. bavila sam se mišlju kako je promjena radnog vremena od sedam do tri naših roditelja tijekom samoupravnog socijalizma do našeg vremena predatorskog kapitalizma (autorska prava na ovaj izraz pripadaju prof.dr.sc. Josipu Kregaru) i radnog vremena od devet do pet u mom životu ostala nedovoljno zamijećenom. poznajem samo ovo potonje radno vrijeme i putešestije suvremenog radnika tako da mi priče koje raspredaju stariji od četrdeset o pastoralnim atmosferama njihovih poduzeća tijekom osamdesetih izgledaju kao znanstvena fantastika.

ozbiljno sam zaposlena od 2003. godine, ovo ozbiljno znaći da je pečat u radnoj knjižici, staž ide, a “para se okreće”. zapravo, blagodati radništva sam otkrila i ranije obzirom da su moji roditelji po svom uvjerenju čisti weberijanci pa su mi protestantsku etiku objasnili na djelu. na te rane poslove nisam bila navezana, a nekako nevoljko priznajem, barem u društvu odraslih svoje familije, da me ti poslovi nisu naučili cijeniti novac i rad. valjda zato što su mahom bili ili prisilno volonterski (vrijeme sredine 90tih kada su ljudi sumanuto odlazili na posao, a nisu dobivali plaću) ili nedovoljno emotivno stimulativni (konobarenje, hostesiranje po kazalištu, anketiranje).

nakon toga je došlo vrijeme kada sam mislila da mogu biti novinarka u lokalnom tjedniku pa sam se trudila da i drugi to misle, a onda sam se jako zatekla u čudu kada u mom britkom peru neki sugrađani nisu pronašli novog pulitzera. no, moram vam objasniti da je u mom rodnom gradu uvriježeno mišljenje da svatko može biti novinar. po principu, “mala mi je maturirala sa trojkom pa će pauzirat ovu godinu, a eto da joj ne bude dosadno i da ne sjedi po kafićima neka malo piše za novine”. da svatko može biti novinar u mom gradu (ah, čudna li grada!) uvjerim se svaki put kada mi THE majka uz nostalgično začinjene pakete sa mimozom i horstulama pošalje po primjerak lokalnih tjednika. vjerujete na riječ, svašta se tu nađe, pa čak i pokoja duhovitost za koju autori nisu svjesni da to jest.

onda je došlo vrijeme ko-uređivanja jednog portala za kojeg i dalje mislim da je revolucionarni uradak za tako kompleksno okruženje, ali je meni u konačnici priredio bolno iskustvo pa ću suze sačuvati za neka druga, tužnija vremena. ipak, sve su to bili poslovi koje sam vrlo uspješno odvajala od sebe vjerujući kako je to nešto što dnevno radim određeni broj sati, a nisam ja.

istina je da sada postajem svoj posao. sve što se odigrava od devet do pet (odnosno službeno od osam do četiri u mom sadašnjem slučaju) je od esencijalne važnosti i ima prvenstvo pred ostalim životnim sastojcima. počinjem primjećivati naglu upotrebu riječi poput “brainstormanje”, “postponiranje” ili sintaksa “to ćemo raspraviti na kolegiju” ili “sve mi u tančine pojasnite u mailu, nemam vremena za iscrpne sastanke”. kupujem ženska ljetna i zimska poslovna odjela, imam cipele za ured, aktovku, skupljam milje unutar zračnog prometa, kolege koje par minuta prije pet odlaze svojim životima koji mirišu na orehnjače gledam kao izdajnike, pauze provodim uz junk food i tipkovnicu, nakon seksa najdražem pričam anegdote iz firme ili ga pokušavam zainteresirati za neki od gorućih problema na kojem trenutno radim, kada upoznajem ljude ne pamtim imena nego čime se bave, najbolja sam kada me stišću rokovi, poznajem vještinu govora ni o čemu (to ću sljedeći put staviti na CV pod skills).

što je sljedeće? špiciranje na team building meetinge i pretplata na economist?