malavita

u mom životu vrijeme se mjeri na nekoliko načina. na primjer vrijeme prije rata koje je bilo idilično i bezbrižno, u kojem sam gledala pčelica maja crtiće, igrala se graničara ispred crkve sveca zaštitnika i sakupljala sličice „love is“, zatim vrijeme tijekom rata koje je bilo mučno, depresivno i bezizgledno u kojem sam satima gledala vosak od svijeće, igrala se "u živo" rizika i sakupljala gelere. pa je tu i vrijeme nakon rata koje se dijeli u dvije etape, vrijeme prilagodbe mirnodopskim uvjetima i sveopćoj poslijeratnoj histeriji koje je pratilo moje odrastanje i vrijeme zaborava sveopće poslijeratne histerije u kojem sam opet sakupljala sličice, nešto drugačijeg podrijetla.

pored načina mjerenja vremena ratom postoji i ono koje mjerim dolascima i odlascima iz zagreba. to vrijeme se podudara sa onim vremenom prilagodbe i zaborava i obilježeno je traumama, a mjestimično i kompulzivnim poremećajima. je li mi dolazak u zagreb bio traumatičan iz razloga što sam doma ostavila beznadežno zaljubljenog punkera čije sam poprilično lokalno obojeno ime nosila napisano na desnoj marti ili zbog činjenice da sam upisala taj faks jer se nikako nisam mogla negdje smjestiti kako bi hibernirala sljedeće četiri godine, a taj faks mi se činio baš super usputnom stanicom na kojoj ću pričekati svoj brzi i moderni vlak prema karijeri za koju sam rođena (btw, taj vlak još uvijek nije došao)? ne znam, u filmovima se uvijek zaključi kako je istina in between, ali to sada ionako nije važno.

zagrebu sam se ponovno vratila prije tri godine, nešto sretnija i mršavija, definitivno zaljubljena, sa diplomom u džepu (pa neka netko samo nešto kaže…) spremna za obračun sa fobijama i paranojama prošlosti. opremljena mantrama autogenog treninga ostala sam kratkih rukava. zagreb se otvorio drugačiji, a to drugačije mi se sviđalo, valjda su i godine u pitanju pa je čovjek ushićen kada ugleda drvored kestena u cvatu. stvorila sam malene zagrebačke rituale poput tjednog pohoda na sljeme, šetnje po maksimiru, obilaska placa sa velikim crvenim suncobranima, pravljenje soka od bazge (jeste li, vi južnjaci, primijetili kako ta bazga miriše? ludilo!) i ozbiljnog dotjerivanja za lisinski subotom. zagreb je postao mjesto prebivališta i novi dom.

nedavno sam saznala da mi je opet pakirati kofere, slagati knjige, cd-ove i slike u velike kutije koje se nabavljaju na žitnjaku, jer ćemo jesen dočekati dolje, gdje mi srce stanuje. taj projekt smo na moje inzistiranje (uporno i dosadno nabrajanje prednosti: klima, hrana, sjediš i piješ bijelu kavu na glavnoj ulici u studenom, pas voli more, ja volim more, „vrag odnijo prešu“ mentalitet…) osmislili još prošle godine, ali sam mislila kako je to jedna od onih čežnji koje su tu samo zbog narkotičkih osjećaja u kojima uživamo dok čeznemo.

hvata me panika…ovaj put ne dolazim sama. a taj bahato prekrasni, samodovoljni grad ima velike oči, uši i jezik. vraćam se, ovaj put, oprezno!