ON
Evo kao što sam rekla ovo je post namjenjen samo ˝njemu˝. Nisam bila sigurna dal se mogu izrazit i uopće napisati što mi je značio i što mi sada znači, al znam da vrijeme ne odradi svoje. Puno puta sam sebi rekla ˝daleko od očiju,daleko od srca...˝, ali to u praksi uopće nije istina. Bila sam daleko od njega, čak sam ga i zaboravljala, ali kad smo se sreli u meni je sve oživjelo. Bila sam rob vlastitih osjećaja, možda zvuči čudno, ali nije to loš osjećaj... Sve vas obuzme, želite biti vjerni samo toj osobi. Bila sam mu vjerna, svaki dio mog tijela je pripadao njemu, svaki osjećaj, uzdah... svaka misao. Žeijela sam se stopiti s njim u nešto savršeno, željela sam da budemo jedno. Tražila sam u njemu ono što u drugima nisam nalazila, tražila sam utočište. Ponekad sam ga pronalazila, bio mi je sve, a ponekad sam se osjećala kao da mu ne značim ništa, kao da sam mu samo još jedna prolazna avanturica. Danima su moji osjećaji rasli, bili su poput rascvjetane ruže. Naravno svaka ružica uvene, tako i ova...Pitala sam se dal je to ljubav? Izgubljena u svijetu pitanja, bez ijednog odgovora, ali to pitanje je bilo tolko jako da sam morala saznati. Morala sam otkriti dal ga volim... otkrivajući sebe njemu, svoje mane i vrline shvatila sam da ovi osjećaji postaju jači, al u njemu ih nije bilo. Bio je topao, bio je poput zrake sunca koja te obasja u zoru, bio je predivan...ali nije me volio. Bila sam mu draga, možda čak i više od toga, al nije me mogao zavoljeti. Sad kad sama sebi otvaram dušu, a i vama moram priznati da se ni ja u jednom periodu nisam voljela. Bila sam čangrizava, ljuta, frustrirana, a njega je to odbijalo... to ga je poslalo u tuđi zagrljaj, ali tko mu zamjera? Ja ne...niti ću mu ikad to predbaciti. Taj dečko mi je dao do znanja da nisam tolko slaba kolko mislim. Iako sam znala da je našoj priči došao kraj, bila sam svjesna toga... onog trena kad mi je to rekao ja sam se slomila. Rasplala sam se poput stakla, bila sam tolko ranjiva i krhka, nisam mogla vjerovati da me toliko pogodilo, u tom trenu sam znala da je to ipak za mene bilo i više od zaljubljenosti. Neću zaboraviti taj trenutak, oči su se napunile suzama, a ja nisam mogla plakati...sama sam sebe branila od toga, pokušavala sam biti ponosna i jaka. Možda bi to i potrajalo, ali ja nisam takva, kad me nešto slomi ako to ˝gutam˝ jednostavno puknem...tako je bilo i u ovoj situaciji. tri dana sam ga oplakivala, tri dana sam ronila suze, kao da je netko umro. Dio mene je otišao s njim, ali još uvijek je ostao dio za koji sam se morala izborit. Kad ljudi kažu da suze ne pomažu, o i tekako pomažu...s tim je otišlo tolko toga, sav bijes, sva gorčina, sve ono što se skupilo, sve što sam mu bila spremna reć, a nisam...sve je otišlo u jednom potoku! Mogu reć da nakon što sam isplakala i pokopala te osjećaje ostala je jedna praznina koju je trebalo ispunit...još uvijek je prazno, ali možda je i bolje da je tako nego da žudim za nekim ko me nikad ne bi mogao voljeti i kog nikad ne bi mogla u potpunosti imati. Sreća je u svemu što je on jedna iskrena osoba i nije me štedio objašnjenja, niti istine koja kolko god bolna bila, a ipak je ljepša od svake laži, ipak manje boli,... Tako da sam sve čula od njega, iako se dosta ljudi uplitalo u to i kolko god da sam mu znala ˝nabit na nos˝ nešto što sam čula nikad nisam vjerovala. Imala sam povjerenja u njega, uvukao mi se pod kožu i nisam ga htjela pustiti. Čak sam išla protiv sebe. Kad se sve sredilo, kad sam počela ˝opet živjeti˝ posrnula sam... uzela sam nešto što više nije bilo moje. Drugi dan bez imalo grižnje savjesti i bez imalo srama nastavila sam gdje je završilo. Kao da ništa nije bilo... Morala sam tako, od njega se nije moglo drugo očekivati, a ja sebi nisam mogla opet dozvolit osjećaje koji nisu obostrani. Kao što sam rekla...sve sam bacila u zaborav i htjela ga izbaciti iz svog života, htjela sam da se izbriše sve, da ga nikad nisam upoznala...al sam se prevarila. Sve je bilo lijepo isplanirano, ali teško izvedivo. Sve je palo u vodu...al nije mi žao. Umrlo je nešto što se nije smijelo nastavit, a iz te priče rodilo se nešto što će možda potrajati. Dal´ može iz nečeg što je bilo doć do prijateljstva, ne znam...to sad otkrivam, ali ovaj put vjerujem da mu mogu vjerovati i da mu mogu u potpunosti dati ono što je prvi put bilo slomljeno, srce, ali ne kao dečku već kao prijatelju za kojeg znam da će bit uz mene kad bude najteže...
