lunch break je.
da opet sam u HK.
svako toliko se vratim i napadne me nostalgija koja odprilike traje valjda koliko i umor prvi dan čim dođem. kako mi mozak krene opet funkcionirati tako shvatim da je moj povratak u hrvatsku bio timely. inaće bi se možda i ja pretvorila u malog robota kojem bi baš bilo fora praviti se da živi. sada sa nekim otklonom od svega ne vidim baš ništa dobro u životu u HK. ljudi su ovdje prazne ljuske koji žive jedan poluparazitski život. paraziti su roditeljima, novcu, ostatku svijeta.
uzmimo honkonžane kineze. identiteta nemaju. kopiraju sve što stignu i što vide. ne njeguju ništa svoje nego je sve tuđe. i sve je kopija, orginala ili kopije. od odjeće, elektronike raznih društvenih događaja i sl. djelomično se naravno prilogođavaju demanding zapadnjacima, pa tako mogu objasniti npr. oktoberfest koji se manifestira u svim malo boljim barovima, hotelima, restoranima i sl. ali to sve rade naravno bez duha. konzumerizam i ništa drugo.
prosječni kineski honkonžanin živi s roditeljima, na poslu sjedi što duže sve da ne bi morao doma, jede vani, da ne mora ići doma, ode tu i tamo u kino. kazalište? što je to? muzeji? to smo išli u školi. izložbe? hmmmm. izleti? odemo u park tu i tamo. na sunce se ne ide da ne pocrne, plivati ne znaju a bazen im je na svakih 5 metara. putuju ali imam osjećaj samo da bi slikali, vratili se i pokazivali slike prijateljima. ne daj bože da ih pitaš što ti se svijdelo na tajlandu npr. kada mi je jednom jedna prijateljica odgovorila da su joj plaže bile lijepe bila sam zbunjena. kupala se nije, sunčala se nije, a bogami nije ni hodala. na kraju sam shvatila da je plažu gledala sa balkona svog hotela. i slikala je naravno. i tako o svemu. u kinu koja im je pod nosom ne idu jer im se gadi. sve im je u stvari available ali ništa ne koriste. ako negdje i idu onda je to japan a onda šeću po dućanima i kupuju najnovije gadgete. ili u disneyland koji se nedavno tu otvorio.
a gwailosi? e oni tek žive u svijetu koji su si sami iskreirali. dolaze ovdje i onda se prave da su nešto što u stvarnom životu nikada ne bi mogli biti. uglavnom koriste ono što su im dobri honkonžani omogućili ali žive zatvoreni u svojim mali svijetovima i, kažu, uživaju u tome. ali ništa nije pravo. sve je fejk. onda jedni drugima prepričavaju koliko su zaradili ili još bolje koliko su potrošili. zamislite molim vas život u kojem je jedini cilj natjecati se sa svima. tkoje bio u skupljem hotelu, tko je vozio bolji auto, čiji klub više košta, tko živi u skupljem kvartu. tko je zatvornen u skupljoj krletki rekla bih ja. nije važno koliko je velika i da li se npr mogu otvoriti prozori bez straha od smrti od toksičnosti zraka. glavno je da je skupo. a t što to sve izgleda kao jedna velika kuća za lutke nema veze. i to ne drvena, nego plastična. od jeftine plastike. i to kopija kuće od barbie.
sretna sam što sam pobjegla iz svoje krletke. skupe. na dobroj lokaciji. u kojoj se nisu dali otvoriti prozori. ovdje život nije prilagođen ljudima koji bi živjeli negdje izvan grada, u maloj kućici, sa prozorima...i koji bi npr sami htjeli kupiti svoj namještaj, skuhati večeru od pravih sastojaka i slično. a ja sam takva nekakva ipak.
da opet sam u HK.
svako toliko se vratim i napadne me nostalgija koja odprilike traje valjda koliko i umor prvi dan čim dođem. kako mi mozak krene opet funkcionirati tako shvatim da je moj povratak u hrvatsku bio timely. inaće bi se možda i ja pretvorila u malog robota kojem bi baš bilo fora praviti se da živi. sada sa nekim otklonom od svega ne vidim baš ništa dobro u životu u HK. ljudi su ovdje prazne ljuske koji žive jedan poluparazitski život. paraziti su roditeljima, novcu, ostatku svijeta.
uzmimo honkonžane kineze. identiteta nemaju. kopiraju sve što stignu i što vide. ne njeguju ništa svoje nego je sve tuđe. i sve je kopija, orginala ili kopije. od odjeće, elektronike raznih društvenih događaja i sl. djelomično se naravno prilogođavaju demanding zapadnjacima, pa tako mogu objasniti npr. oktoberfest koji se manifestira u svim malo boljim barovima, hotelima, restoranima i sl. ali to sve rade naravno bez duha. konzumerizam i ništa drugo.
prosječni kineski honkonžanin živi s roditeljima, na poslu sjedi što duže sve da ne bi morao doma, jede vani, da ne mora ići doma, ode tu i tamo u kino. kazalište? što je to? muzeji? to smo išli u školi. izložbe? hmmmm. izleti? odemo u park tu i tamo. na sunce se ne ide da ne pocrne, plivati ne znaju a bazen im je na svakih 5 metara. putuju ali imam osjećaj samo da bi slikali, vratili se i pokazivali slike prijateljima. ne daj bože da ih pitaš što ti se svijdelo na tajlandu npr. kada mi je jednom jedna prijateljica odgovorila da su joj plaže bile lijepe bila sam zbunjena. kupala se nije, sunčala se nije, a bogami nije ni hodala. na kraju sam shvatila da je plažu gledala sa balkona svog hotela. i slikala je naravno. i tako o svemu. u kinu koja im je pod nosom ne idu jer im se gadi. sve im je u stvari available ali ništa ne koriste. ako negdje i idu onda je to japan a onda šeću po dućanima i kupuju najnovije gadgete. ili u disneyland koji se nedavno tu otvorio.
a gwailosi? e oni tek žive u svijetu koji su si sami iskreirali. dolaze ovdje i onda se prave da su nešto što u stvarnom životu nikada ne bi mogli biti. uglavnom koriste ono što su im dobri honkonžani omogućili ali žive zatvoreni u svojim mali svijetovima i, kažu, uživaju u tome. ali ništa nije pravo. sve je fejk. onda jedni drugima prepričavaju koliko su zaradili ili još bolje koliko su potrošili. zamislite molim vas život u kojem je jedini cilj natjecati se sa svima. tkoje bio u skupljem hotelu, tko je vozio bolji auto, čiji klub više košta, tko živi u skupljem kvartu. tko je zatvornen u skupljoj krletki rekla bih ja. nije važno koliko je velika i da li se npr mogu otvoriti prozori bez straha od smrti od toksičnosti zraka. glavno je da je skupo. a t što to sve izgleda kao jedna velika kuća za lutke nema veze. i to ne drvena, nego plastična. od jeftine plastike. i to kopija kuće od barbie.
sretna sam što sam pobjegla iz svoje krletke. skupe. na dobroj lokaciji. u kojoj se nisu dali otvoriti prozori. ovdje život nije prilagođen ljudima koji bi živjeli negdje izvan grada, u maloj kućici, sa prozorima...i koji bi npr sami htjeli kupiti svoj namještaj, skuhati večeru od pravih sastojaka i slično. a ja sam takva nekakva ipak.
