Sve što ti padne na pamet !!!

06.01.2007., subota

Zanimljive priče...

Pošto sam vidjela da su se neki ljudi našli uvrijeđeni zbog mog zadnjeg posta odlučila sam malo stati sa filozofijom i objaviti par srcedrapajučih priča. A za one koji su se uvrijedili , neću se ispričavati jer me baš boli briga. Neki ljudi vjeruju da znaju što je ljubav i vrlo je cijene. No, ukoliko im spomenete i pse, oni će spremno ustvrditi da samo ljudi poznaju ljubav, a da su ono što psi osjećaju, samo nagonske reakcije. No, nitko od njih mi nije znao objasniti gdje se točno nalazi ta granica, koja dijeli ljude od životinja i životinje od ljudi. I stoga sam vam odlučila ispričati slijedeću priču. •Diksi je u to vrijeme imao već četrnaest godina što je, priznat ćete, poprilična starost za današnja moderne pase, uzgojene na Hillsovim steroidima. •No, sve te godine nisu se odveć ocrtavale na njegovom tijelu, te su mnogi često zbunjeno odmahivali glavom kad bi im njegovi vlasnici na pitanje "A koliko on ima godina ?" odgovorili "Sad je u petnaestoj". •A onda je krenulo onako kako nije trebalo. •Jednog dana Ivičina je majka pronašla Diksija zgrčenog na tepihu. •Strah i panika polako su klizili njenim licem dok je nazivala telefonski broj obližnjeg veterinara. •Stigavši, on ju je nakratko upitao što se dogodilo, a zatim kleknuo pored Diksijevog tijela koje se opiralo podmuklim grčevima i pažljivo ga promatrao. •Izvadio je iz torbe nekoliko injekcija i užurbano ih ušpricao u Diksijevo tijelo, no nikakvih promjena nije bilo. •Podigao se i odmahujući glavom rekao:" Ovo su klasični simptomi epilepsije. •Dao sam mu sredstva koja bi ga trebala smiriti i zaustaviti napade. Smjestite ga na neko mirno i toplo mjesto i nemojte ga uznemiraviti. •Mir mu je zasad najpotrebniji ". •Nakon nekoliko sati mirnog ležanja, Diksi je zaista došao k sebi. •Napadi epilepsije su popustili, no, njegovo tijelo kao da je odjednom postalo svjesno svojih pravih godina. •Ivičini roditelji netremice su ga promatrali kad je pogrbljenim, staračkim pokretima, s naporom krenuo prema posudi s vodom. •No, važno je da je živ, pomislili su gledajući ga. Znali su da ih očekuju teški trenutci. •I zaista, Diksijevo stanje je iz dana u dan postajalo sve teže, napadi su se ponavljali, a njegovo izmućeno tijelo jedva im se opiralo. •Ja ovo više ne mogu gledati, rekla je Ivičina majka i odlučila Diksija odnijeti k Ivici i tako samu sebe poštedjeti spoznaje da Diksi više nema snage da ustraje u borbi s opakom bolešću •Donijevši košaru u kojoj je ležalo izmučeno tijelo, shvatila je da Ivica nije kod kuće. Napisala mu kratku poruku s objašnjenjem zašto je Diksi kod njega, nijemo se oprostila s nepomičnim tijelom i tiho zaključala vrata za sobom. •Zaboravio sam vam ispričati da je Diksi u to vrijeme živio s Ivičinim roditeljima, a Ivica je, da ne iznevjeri obiteljsku tradiciju, sam sebi poklonio žensko štene bull terijera i nazvao je Bebe. •Ivica je, ušavši u stan, prvo ugledao košaru s nepomičnim tijelom, a kratak pogled na poruku bio mu je dovoljan da shvati. •No, za njim je ušla i Bebe, što će uvelike izmijeniti daljnji tijek ove priče. •Odjednom, učinilo mu se da se beživotno Diksijevo tijelo u košari počelo micati. Najprije je to pripisao svojoj mašti, no kad se iz košare začulo učestalo šuškanje, postao je svjestan da se nešto neobično događa. •Ubrzo zatim primijetio je da su se Diksijeve nosnice počele pokretati, ispočetka tek lagano, no zatim sve brže i brže. Nekoliko trenutaka iza toga, Diksi se opet počeo micati. A onda je neznatno podigao glavu. Toliko da se vrh njegovog nosa pojavio iznad ruba košare. •Pokreti nosnica postajali su sve brži i brži i gotovo da su sustizali zvuk užurbanih udisaja. •Zatim se pojavila iznad košare i glava, na kojoj su se jasno ocrtavale mutne i krmežljive oči. •Odjednom, Diksi se s naporom pridigao i zakoračio preko ruba košare, tijelo mu je bilo napeto, no nekoliko pokreta repom još je više pojačalo Ivičinu zbunjenost. •I onda je shvatio. Diksi je doslovno ustao iz mrtvih, privučen mirisom kojem ni jedan odrasli mužjak, u ni jednom slučaju, ne može odoljeti. •Mirisu ženke, koja je spremna za parenje. Naravno, radilo se o njegovoj Bebe. •Diksi ju je nekoliko puta pokušao zaskočiti, a zatim se umornim korakom uputio prema posudi s hranom i u vrlo kratkom vremenu ispraznio njen sadržaj. •Pogledom je potražio Bebe i glasno uzdahnuo, a zatim se vratio u košaru i zaspao snom pravednika. •Sutradan je Ivica odlučio pripaziti na oba psa, jer je Diksiju jedna noć bila dovoljna da povrati svu izgubljenu snagu. •A dva psa posve su dovoljna za mali stan poput Ivičinog. •Bar je u ono vrijeme tako mislio. •Već nakon nekoliko dana postalo je jasno da će Diksi preživjeti. •Istina, Bebe više nije bila zainteresirana za njegovo društvo, što mu je i nekoliko puta ne baš nježno objasnila, no, njega, kao i većinu muških pasa, to kao da i nije odveć smetalo. •Napadi epilepsije se nikad više nisu ponovili, a Diksi je, bez većih zdravstvenih problema, proživio još dvije godine i tek onda potpisao predaju. •Bez obzira što smo se u to vrijeme poznavali i što sam prisustvovao jednom dijelu te priče, Ivica mi je ipak još nekoliko puta prepričao, kako bih je što bolje zapamtio i opisao na portalu. •Zanimljivo je da o osjećajnosti ili emocionalnom životu naših ljubimaca najčešće govore oni koji ih ne poznaju i da znanost nerado govori o tome, osim kao o sentimentalnoj zabludi. •A svatko od nas, vlasnika pasa, mogao bi ispričati bar jednu priču, koja dokazuje da su i psi sposobni osjetiti bol, veselje, tugu, ljubav i prijateljstvo.

- 12:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.