Amidala...
petak, 26.11.2004.
Zadnji dan...
Evo danas mi je zadnji dan. Da sam još uvijek teenegerka. I da se na to mogu izvlačit. Rekli su mi ono što mi ponavljaju svaki rođendan do sad. Da sam već velika i odgovorna osoba. To i ja sam sebi tvrdim. Od sutra više nema sranja i nema izvlačenja. Ali zato danas... Pošto mi je zadnji dan ja jednostavno moram nešto napravit... Nešto glupo i bedasto... Mislim mogu ja to i sutra ali tad više neće bit fora...Ahhh prođe mi još jedno razdoblje života... Doduše prilično teško i mukotrpno... Mogu samo reć... Nadam se da će mi bit bolje... |
- 10:00 - A na to ti kažeš... (2) - Isprintaj i spali - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tko sam ja?
Obična cura iz susjedstva za kojom se muškarci na ulici ne okraću jer je smatraju curom nevrijednom pažnje :). Ona za koju frendovi smatraju da si nije sposobna pronać tipa, koja studira i svoju budućnost ne može ni vidjet a kamo li zamislit. A sad malo ozbiljnosti... Željela bi tipa a ne bilo koga, željela bi studirat umjetnost, biti ozbiljna cura, i sretna. I možda pomalo drukčija od drugih, rješit se većine strahova koji me koče u životu, i naravno ostat oped ona svoja, obična cura s malo sreće u životu i ljubavi koja je odvažna, pametna i lijepa.
Osmijeh
Osmijeh ne stoji ništa, a dijeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga koji ga daje. Bljesne poput munje i sijećanje nam može trajati zauvjek. Nitko nije toliko bogat, niti toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime dobiva. On je odmor umornom, putokaz izgubljenom, sunčeva zraka žalosnom i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Njega ne možemo iznajmiti, kupiti, posuditi ili ukrasti. Jer vrijedi zapravo samo kad se poklanja... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||