Ova zadnja tri dana lagano ludim. Svake godine u proljeće ista priča. Jedna strana od mog tinela je skroz u stop-sole staklu. To je jedna staklena površina cca 4 m. Prvu godinu smo imali najezdu vrabaca koji su vidjeli svoj odraz u staklu pa bi se jadnici tako silno zaljetali misleći da je to njihova draga ili dragi. Potom bi se čulo snažno bumm! a onda bi ih mi skupljali mrtve sa balkona. Da vam ne govorim koliko smo ih unjeli u kuću reanimirali kako znamo i umjemo a potom ih vraćali u ptičiji svijet. Već iduće godine problem se ponvio ali su im se pridružili i crvendaći koji tako božanstveno pjevaju. Potražila sam savjet našeg veterinara i rekla mu sve što mi se događa. On mi nije baš znao objasniti zašto se tako ptice zaljeću jer ni u prirodi ne lete tako jedna prema drugoj. Dosjetili smo se pa smo po balkonu vješali razno razne stvarčice da ih odtjeramo. Tada je balkon ličio na jedno veliko strašilo. Susjedima zasigurno nije bilo jasno što to mi izvodimo sa šarenim nailonima i krpama. A meni je tako bilo žao tih ptičica. Ne moram vam ni govoriti da na balkon nismo ni mogli izići koliko je bio iskakan. Prošle godine u rano proljeće ja sam montirala sturu kako bi imali hlad na balkonu. I gle čuda nije ih bilo. Ove godine sam tu sturu digla jer sam naručila tendu koju mi imaju ovih dan montirati. I onda ........jedno jutro doleti kos. Mladi zbunjeni koji je samo šetao gore dole po balkonu. Dok smo ga mi promatrali sa druge strane on je prišao staklu i počeo kljucai po njemu. To se ponavljalo u ujednačenim intervalima. TUK, TUK, TUK, TUK, .... Ajde dobro prvo vrijeme nam je bilo smiješno pa smo i mi njemu kuckalis a druge strane, on ni da mrdne . Poleti jedino kad otvorimo vrata ili ako sjedimo na balkonu. Kako je jako vruće zadnjih dana baš i nije za sjediti na takvom suncu. To tuckanje je trajalo cijelo jutro da bi negdje oko podne došao i drugi i pridružio mu se u tom kuckanju. E, tad smo svi već pomalo počeli šiziti. Imala sam osjećaj da sam na ispitivanju kod SS-a. Glava puca po svim šavovima odlazim na gornji pjan kuće samo da ih ne čujem. I to je tako trajalo cijeli dan. Sutra dan ujutro morali smo rano poći iz kuće pa sam na polasku ostavila balkonska vrata otvorena da se kuća malo prozrači. (zaboravila sam na njih) Kad sam se vratila imala sam što vidjeti :( svoje tragove čitaj -govanca ostavili svugdje po kući. Nafin su išli uza skale na drugi kat. Da ne povjeruješ. I tako već teći dan sjedimo zabubani u kući, staklo je obljepljeno svim mogućim papirima. Ali njih dvojica i dalje dolaze i traže male djeliće prozora koje nismo prekrili i kljucaju po njemu. Svi u kući vrište:" Kad će ta tenda?" Susjedi zasigurno misle da mi u proljeće vršimo neki čudni ritual.... sa šarenim paprima i svim mogućim napravama koje čine buku. Vjerujte mi ništa ne pomaže. Od svega ovoga najviše mi je žao tih jadnih ptica. Fakat mi nije jasno što one vide na tom staklu i što ih privlači. A još više mi je krivo što je moj aparat još uvijek u Zg. na popravku pa vam to ne mogu slikati. Taj pokakani balkon i njih dvojicu kako kljucaju tj. lupkaju po staklu. Navečer kad padne sunce najviše volim sjesti na balkonu slušati tiho neki instrumental i čitati. Sinoć dok sam tako sjedila jedan od te dvojice sjeo je na telefonsku žicu i tako božanstveno zapjevao da sam odmah izgasila muziku. Bila je to pjesma pomirenja za ova tri dana moje glavobolje. Jutros ih nema, ustvari vidim ih kako kruže po đardinima oko kuće ali na balkon ne dolaze. Zašto ?? ni to ne znam?



Evo popodne sam ga uspjela slikati sa posuđenim aparatom a balkon sam već sredila tj. očistila.