poezija...

Od ove noći odričem se ljubavi,
jer nema smisla nastaviti ovako živjeti
i nadati se nečemu što se neće desiti.

Suze, bol i tuga
su moji vjerni pratioci sada,
sjenke koje me slijede
od danas do sutra,
od mraka do jutra.

A zašto plakati,
kada život može i radošću ispunjen biti?

Zato, odričem se ove noći
koja nikada ponovo neće doći, svog pogleda upućenog tebi,
svojih suza koje potekoše mi niz lice.
I svojih snova se odričem sada,
i maštanja o nama.
Jer od ove noći, koja još malo pa će proći,
ljubav više nema smisla.
Ona više nikada neće biti ista.

Moje oči od ove noći
pokušat će ne tražiti tvoje,
moje srce ne kucati za tebe.
Večeras se jednostavno odričem tebe
kao dijela sebe.

I na kraju ove pjesme
reći ću ti ono što
jedino prikladno jeste:

ZBOGOM ZAUVIJEK, LJUBAVI
KOJA TO NIKADA NI BILA NISI,
JER JE SAMO JEDNO SRCE VOLJELO,
SAMO JE JEDNO SRCE KUCALO,
A ZA LJUBAV JE POTREBNO DVOJE
DA SE JEDNAKO RAZUMIJU I VOLE!

autor anoniman
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨
...svidjas mi se kad sutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
cini se kao da su ti letjele oci
i cini mi se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
leptirice sna, dusi mojoj si slicna
i slicna si rijeci melankolija.

svidjas mi se kad sutis i kad si kao udaljena.
i kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
pusti me da sutim s mucanjem tvojim.

pusti me da ti govorim takodjer s tvojom sutnjom
jasnom kao svijeca jedna, prostom kao jedna prsten.
kao noc si, sutljiva i zvjezdana.
sutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

svidjas mi se kad sutis jer si kao odsutna.
udaljena i bolna kao da si umrla.
jedna rijec tada, osmijeh dovoljan je jedan.
i veseo sam, veseo sto to nije tocno...

Pablo Neruda
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨

...Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.

Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.

Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama...

Pablo Neruda