petak, 20.05.2005.
Ko zna (ah, nitko, nitko nista ne zna,
Krhko je znanje!) Mozda je pao trak istine u me, A mozda su sanje. Jos bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti velim, Ali, ja ne znam da li da je zelim, Ili ne zelim. U moru zivota sto vjecno kipi, Sto vjecno hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Mozda iste kapi - I kad prodje vjecnost zvjezdanijim putem, Jedna vjecnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naci Neka ista usta. Mozda ces se jednom uvece pojavit Prekrasna u plavom, Ne sluteci da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pisem srcem punim tebe Ove cudne rime, Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i dusa u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim ce glasom zaglusiti razum Sve sto slutnja sapne; Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vezu Neki stari lanci. No vrijeme se krece, no vrijeme se krece Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono sto je bilo: I radost i tugu. I sinut ce oci, naci ce se ruke, I srce se dici - I slijepi za stope bivseg zivota Njima cemo ici. Ko zna (ah, nitko, nitko nista ne zna. Krhko je znanje!) Mozda je pao trag istine u me, A mozda su sanje. Jos bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti - velim, Ali ja ne znam da li da je zelim, Ili ne zelim. Dobrisa Cesaric |
