MM

nadnevak 30.10.2007., (utorak)


Nani... +++++ HolyWin

Pričale smo.
Poslala sam joj sms da bih željela razgovorati s njom o nečemu.
I odmah je znala da nešto ne valja, jer je i ona osjetila da sam je pokušala isključiti iz života.
Kada je došla dala sam joj ovo pismo ispod.
U jednu ruku nije bilo od mene uredu što sam je uhvatila na tankom ledu na ovaj način i stavila u poziciju da se brani i opravdava, te pogotovo za neke stvari koje su bile davno.

Ali odlučila sam da to moramo riješiti jer me previše mučilo.
Zato što ih nisam izrekla davnih dana, onda kada su trebale biti izrečene.
Tada bi meni bilo lakše shvatiti razloge zašto su učinjene i a njoj vidjeti da su me povrijedile. Tada bi bilo lakše vidjeti obje strane medalje.

Odlučila sam promjeniti svoj način ponašanja, prema njoj i prema drugima, baš zato što to radim pogrešno, ne izrazim ono što mislim pa se stvari gomilaju i gomilaju sve dok ne postanu bolne, što za mene, što za tu drugu osobu.

I zato sam ovo željela napraviti, pobrisati sve loše što je bilo prije i nastaviti dalje.
Zato što mi previše znači kao prijateljica, i nisam željela nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, ne riješiti to sve, nisam htjela lagati sebi i njoj.

Bilo bi najjednostavnije kada bih okrenula leđa, zatvorila vrata i otišla, a to nema smisla, ona nije jedna od usputnih prijeteljica, ona je posebna.
Nemam ih mnogo, ali mislim ih čuvati, one posebne.

Nisam mogla podnositi da o njoj mislim loše, da se ljutim, da ju izbjegavam ili da sam živčana kad o njoj mislim.
Nisam mogla podnositi da sam neiskrena.
To nije bit prijateljstva.

Prijateljstvo znači smijati se i plakati zajedno, razumjeti se i bez straha pričati, ponekad se ljutiti ali i miriti, i ja sa željela da ona sve zna.
Da zna sve što je me smetalo, da zna da je ne mrzim zbog toga nego da samo želim da vidi moju stranu.

Koliko sam shvatila sve je ok, sigurno ćemo još koji put pričati o tome, treba stvari izgladiti, izglancati i posipati šljokicama :-)

A što se mene tiče, mislim tako prema svim prijateljima, ne biti oštra, već iskrena, ne biti ljuta, već lojalna.
Jer svjesna sam da ponekad odmahnem rukom, a u biti neke me stvari dirnu i opterećuju, i onda na kraju balade ne budem dobra prijeteljica.
A prvi izbor mi nije, vjerujem da nikome nije, družiti se s ljudima kojima nešto zamjeram, s ljudima o kojima ne mislim lijepo... prijatelj je upravo onaj koji je blizu srca, i ako se udaljuje treba ga vratiti.

U krajnju ruku, moje verbaliziranje problema kada se jadam drugima nije uredu zbog dvije stvari, prvo, nije u redu prema prijatelju koji je predmetom jadanja, a drugo, niti prema onome koji je slušač jer on treba dobiti svoj prostor i svoje vrijeme, ne biti zakinut zbog mojih neslaganja s drugima...
Nismo više mala djeca, a ni kad sam bila mala nisam ogovarala...

Moje je mišljenje da nesuglasice među ljudima nastaju zbog ne razgovaranja, zbog činjanice da mislimo da znamo što druga osoba misli i želi, i onda prihvaćamo situaciju pokvarnog telefona iliti buke u komunikacijskom kanalu.

I baš zato što znam da je moj odnos s Kumom mogao upravo tako i završiti, da se nismo srele jednog dana u bolnici i opet povezale. Ja sam mislila jedno, a ona drugo i na kraju nitko nije mislio ništa, ljubav je pukla zbog gluposti, ponos je igrao ulogu, a osoba koja je otišla iz života na nekoliko mjeseci toliko je puno značila.
Ponovno je ovdje i na tome sam zahvalna Bogu, jer znam koliko je život važniji od glupih nesuglasica.

Pa kako onda nebih pokušala izgladiti stvari sa Nani, koja je još jedna od posebnih osoba u mom životu.
Nadam se samo da ju nisu povrijedile moje iskrene riječi što sam i na koji način mislila o njoj, što sada, što prije.

**********************************

U srijedu, 31. listopada, u zupi Marije Pomocnice na Kneziji će se s početkom u 19:30h održati Bdijenje mladih zagrebačke nadbiskupije uoči blagdana Svih Svetih, popularno zvani HolyWin, pod geslom: "Ljubi, i kaži to svojim životom." (sv. Augustin).
Susret počinje svetom misom, a nakon nje slijedi zanimljiv prikaz života svetaca: sv. Augustin, sv. Mala Terezija, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Bosco (izvodi Salezijanska mladež).
Poslije slijedi zajedničko druženje u dvorani.

...bila sam prošle godine, i jako mi je lijepo bilo... zašto ne dati još jedan udarac glupoj američkoj izmišljotini koja nema veze s našom tradicijom...zabavan način, opuštena atmosfera i puno smijeha...

- 00:32 - Komentari (5) - Isprintaj - # - Komentari On/Off

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



*Fly Me To The Moon*



*Dušo moja*

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.
Zvonimir Golob


*Između dva krika*

Čovjek sam, i ništa ne znam.
Možda bih ti više mogao reći
Da sam svjetlo što se gnijezdi
U očima tvojim
Jer da sam i jelen, i jasen u planini
Zbog tebe bih sišao među ljude
Zbog tebe bih poželio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim na teret
Dobro je što nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je što sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni već prerasta
U jedno sveopće viđenje s tobom
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom ću nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od očiju tvojih
Enes Kišević


*Sve te vodilo k meni*

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.
mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.
Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.
kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga
da mi moraš biti draga.
Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.
mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te vodilo k meni
sve te vodilo k meni.
Arsen Dedić


*Zagrli Me*

Ne trebaš mi ništa reći,
svoju prošlost, svoje ime...
Ako će ti biti lakše,
zagrli me, zagrli me...

Uzeću te u naručje
da te čuvam usred zime,
grijaće te moje tijelo,
zagrli me, zagrli me...

Zagrli me oko vrata
oluja se diže,
ne može ti vjetar ništa,
ako priđes bliže,
ako priđes bliže...

Ukrao bih sreću za nas,
kupio bih, nemam čime,
jedino si moje blago,
zagrli me, zagrli me...

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime,
najviše je sto se može,
zagrli me, zagrli me...
Arsen Dedić


*Prisutan kao svjetlost bez glasa*

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.
Enes Kišević


*Da si blizu*

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun


*Zavjet*

Ako mi srce na prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevan u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozamljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne stizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim ko jalova trava
neka me sunce i ne grije više.
Vesna Parun


*Bez oproštaja*

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
Dobriša Cesarić


*Kolajna V*

Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.
Tin Ujević


*Mala Kavana*

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
Dobriša Cesarić


*Poludjela Ptica*

Kakvi to glasi cuju se u mraku,
Nad nocnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, nista, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijece sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseci,
Kuda to leti, sto bi htela doseci?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu
Sleti u nizu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, sto je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Nece za odmor nac nijedno drvo.
Dobriša Cesarić


*Čekaj me*

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Konstantin Simonov


*Stablo*

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatrepariti liscem.

Rekao si: budi vjerna
I ja cekah.

Onda si usutio.
A stablo je jos tu.

I ne usudi se
zatreperiti liscem.
Vesna Parun