Nakon kiše sunce, a ni obrnuto nije nemoguće
|
Znala sam da ovo ljeto neće biti samo prekrasno, život nikad nije samo prekrasan, ima tu i suza i neugode ali je bitno samo dobro to "odraditi" i cijelu priči zaokružiti pozitivom. Na duhovnoj obnovi je bilo prekrasno, naporan tempo, biti 24h Isusov, od ranog jutra pa do kasne večeri. Ali društvo je bilo super, časne su bile prekrasne, samostan još lijepši, a tek vrtu unutar njega. I pjesme je bilo i smijeha, ali i ozbiljnih tema. Svatko ima svoje vrijeme koje mu je potrebno da osjeti prve doživljaje blizine Boga, tako da mi je prva dva dana bilo iskreno teško, ali kasnije sam se opustila i počele su se događati lijepe stvari. Eto odmorila sam se. Obnovila sam se. Stekla neku novu snagu. Snagu koja mi je baš dobro došla za događaje koji su slijedili. Mama mi je od četvrtka u bolnici, imala je lagani moždani udar, i na pregledima je, dobro se osjeća ali još tu treba proći neke pretrage da bi se točno ustanovilo o čemu je riječ. Bila sam u šoku jer sam to saznala preko poruke jedne frendice, kada sam uključila mobitel u subotu jer su nam mobiteli bili kod česne sestre tako da nas vanjski svijet ne ometa u nadogradnji duhovnosti. Moji mi nisu ništa javili, mama je na tome inzistirala. Htjela je da me ne opterećuju jer je sve bilo uredu, a slijedeći dan još i bolje. Razumijem je zašto je to tako htjela, i ne zamjeram joj, samo eto šokirala sam se. Nemogu reći da bi se manje šokirala da su mi javili pa da sam odmah znala da je dobro. Da se dogodila neka ozbiljnija situacija, nešto teže, javila bi mi. A ja mislim da to nije željela učiniti da ne preuveliča cijelu situaciju i da ne da na snazi toj bolesti koja ju je zadesila. Jelda da imam cool mamu! Molim se puno, za nju i njezin stav prema bolesti, za to da sve ispadne dobro, da bolest prođe a ona bude "nova" osoba. Molim se da se iz moje glave potpuno izgube crne misli koje me ponekad prođu i strah od telefonskoj zvona. Molim se da se prepustim povjerenju u Boga i njegovu ljubav za nas. Molim se da riječi sestre Ljiljane budu istinite, da svaka ovakva situacija donosi samo dobro za bolesnika i za obitelj, jer Bog nama želi samo dobro, makar nam njegovi putevi bili nedokučivi. Pokušavam pozitivno gledati na ovu situaciju i ne paničariti, jer zbilja je jako dobro prošlo kako je moglo proći, jedino me plaši to da još uvijek nije prošlo. Doma je ok, svi se stojički držimo, mi smo kulerska obitelj, mada bi rado s bratom porazgovarala malo jer znam da je i njega šokiralo isto kao i mene, ali nisam još smogla snage i smislila kako jer nismo baš povezani na razini "share emotions". Pusam i preporučam nas u molitve. |
