Macho žena ili?
|
Danas mi sve ide na živce, mislim večeras...neki dan sam napisala super post i spremila ga za aktivaciju danas, ali ukinula sam ga, možda vidi bolje dane, neznam zašto, samo onako, ovaj blog iovako imam za svoje osobne pizdarije. Bilo je sve super, zaljubila sam se do ušiju, i malo mi je išla na živce situacija iz koje nemogu izaći, lijepo sam se provodila ovih dana, družila s dragim ljudima, šunjala okolo, uživala u životu i sve po p.s.-u...i onda me danas, nakon veselog dana provedenog s jednom dragom blogericom na jednom super mjestu i susreta s frendicom koja mi puno fali, nakon tog svega, moje me dvije najboje frendice tako dotuku sa svojim argumentima...i sada cvilim ko malo dijete. Mrzim samosaželjenje i mrzim kad to radim, a to radim jako često. Mrzim kad me plaši bodućnost, a ja sam kriva za to kakva će ispasti. Bojim se onoga u što ću sama sebe dovesti. Dovesti samo zato što pristupam stvarima s linijom manjeg otpora, što pristupam ljudim baš na taj način, jadan način...i mrzim se zbog toga. Kad neznam drugačije. Voljela bih biti macho žena kakve su mnoge oko mene, ali nisam to, nikako, daleko sam o toga, i zato se bojim da ću zbog toga za 10 godina biti baš na ovom istom mjestu, sama, jadna, bez para i da ću se voljeti još manje nego se sada volim. Postoji li manje? Mrzim pisati postove u suzama, a takvih je mnogo u zadnje vrijeme, izmjenjuju se loš-dobar, euforičan-depresivan. Mada je potonjih mnogo više, zato što kad sam sretna nemam potrebe pisati ovdje, nemam potrebe dolaziti i djeliti to sa svima, imam potrebe samo uživati u tome. I u ovom trenu mogu jedino sa smješkom gledati na te sretne trenutke jer znam da će se ponoviti već sutra ujutro kada odpavam, naravno da od toga polazim, u globalu mi je život mio, i uživam u njemu i baš zato se razlikujem od nekih ljudi koji se sa svojim odustajenjem od života nađoše ovdje na ovom blogu kao tema u zadnjih mjesec dana. Ali isto tako znam da bi mi život mogao biti još ljepši ako neke stvari promjenim, ali ja pristupam tako životu od kad za sebe znam i teško mi je uopće zamisliti situaciju da ću možda drugačije misliti. Moje dvije najbolje frendice su "uletnjakuše" (tu sam riječ večeras proizvela), obje su uletile svojim muškarcima, jedna je već u braku i majka je jednog od muškaraca koji će uvijek imati mjesto u mom srcu (za sada su tri - tata, brat i Dominik), a druga se večeras nakon našeg razgovora i službeno zaručila. Njih dvije se uvijek jako dobro slože kad su skupa da bi mene izludile, i počeci zajedničkog druženja im idu vrlo dobro...našle su dodirnu točku - mene maltretirati; mada imaju mnogo drugih zajedničkih. I tako biješe i danas, i nikako ih nemogu uvjeriti da je nisam uletnjakuša i da ja nikada, ali dobro me slušajte, N I K A D A neću uletiti tipu da mi se sviđa. A možda bih trebala, vjerujem da bih, trebala pokrenuti ako nešto želim. Trebala bi prestati stajati iza zida i škicati, nego srušiti zid i iskreno reći pa kud puklo da puklo...ali onda je problem što nema više zida iza kojeg se mogu sakriti, ili mišje rupe u koju se mogu uvući...i nikamo se nemogu sakriti od svoje blamaže. I znam da nema smisla ovako pričati, i tata me na to posjetio maloprije kad mi je rekao da nema smisla da perući suđe za sudoperom vičem kako nigdje nema jakni u mojoj veličini...druga tema... ali to sam ja... Kada se nečega bojim, kada se od nečega želim obraniti ja umjesto da pokušam ja to niti ne činim. Imam 24g i često se upitam što radim u subotu navečer kod kuće presvlačeći posteljinu ili perući kupaonicu...umjesto da idem van...lakše je reći da su sva mjesta za izlazak glupa i prepuna sponzoruša koje me bediraju. Ne pokazujem tipovima za koje sam zainteresirana da mi se sviđaju, lakše je tu pred kompom cviliti da sam preružna da bi me netko primjetio. Ne idem kupovati ništa za obući, lakše je reći da nema veličine i plakati od jada nego biti u novom i toplom. I taman kada nekaj odlučim...poljuljaju mi se želje...jer i sama shvaćam da nema smisla maštati i lagati samu sebe...da me netko tako laže kao što si sama činim, nebi se s tom osobom družila...ali ponekad mi je lakše tako, zatvoriti se u svoju malu kućicu, zagrliti plišanog medu i misliti kako je sve ružičasto...te ne raditi ništa da bih postigla ono što želim biti...osoba bez kompleksa...macho žena... Neki dan sam pak u glavi imala misao da ću se posvetiti faxu i poslu i da neću više nikada misliti na ljubav...jer lakše je tako...za 10,20g reći da nisam imala sreće u ljubavi ili da sam se posvetila karijeri...nego...reći iskreno nekome što mi je u srcu i biti za promjenu sretna... Nisam uletnjakuša...i bojim se to biti... |
