Škrabotine + UpDate
|
Željela sam svoj slijedeći post posvetiti jednoj predivnoj knjizi koju sam ponovno pročitala, ali toliko mi se misli roji u glavi, pa ću ipak napraviti jedan multipraktik post...vežite se polijećemo! ********************* Ljubav. Čudna stvar, slatka a opet tako prolazna, prolazna a opet tako stalna, gorka a opet potrebna. Ljubav prema svemu trenutno se množi u mojoj duši, sve više i više...ništa drugo, nego samo LjUBAV. Kratko i jasno. ********************* Berni. Berni je u zadnje vrijeme sve gore i gore. Sve lošije i lošije. Ja bih naravno svim silama željela da je sve bolje, ali nije...barem kako Berni sam kaže. A Berni meni u zadnje vrijeme govori vrlo malo. Noćima nemogu zaspati, misleći kako je i hoće li ostati jak, hoće li ostati s nama...ili će posegnuti za nekom tragičnom sudbinom. Berniju moje riječi ne dopiru do tamo gdje bi trebale doprijeti...a ponekad su blage, ponekad su oštre, ponekad su molbe a ponakad naredbe... Nadam se da Molitve pak, ipak dopiru tamo gdje im je mjesto. Jer kao što rekoh, noćima nemogu zaspati, pa se molim u suzama, pa onda valjda iscrpljena zaspim nekako... Tražila sam Isusa da se posluži mojim suzama kako bi očistio njegovu dušu...nije mi teško plakati ako je to nužno... No ipak s druge strane...što više plačem, dalje sam od Bernija, jer gura me od sebe, a ja se sve manje branim, možda je to obrambeni mehanizam, možda je ljutnja, možda je umor...ali iskreno... Ljubav je jedino što me još drži u toj priči s Bernijem. Ne ljubav prema Berniju, već ljubav prema Čovjeku. ********************** Posao. Jedan je moj suradnik, dapače, "šef", neki dan izjavio da ima cilj koji želi dostići, cilj koji je u suprotnom smjeru od ovoga što sada radi i zato mi više neće biti "šef". A tata je neki dan našao u novinam oglas da Broadway kina traže ljude za popunu radnih mjesta. Na samu njegovu sugestiju, odlučila sam se odazvati, napisala molbu i krenula sa savršenim životopisom ostvariti svoje snove. Da, snove, jer sam se na sred Tkalčićeve ulice, sa savršenim CV-om i molbom, te sređena ko bombončić, okrenula za 180° na peti i krenula u pravcu svojih snova. Sjetila sam se ultimatuma da trebam položiti svih 10 ispita do 10og mjeseca 2007.g. Sjetila sam se onoga što želim biti. Sjetila sam se maštanja, da ću kad diplomiram biti mlada nadobudna socijalna radnica, naći posao iliti staž na području od posebne državne skrbi i neku shrvanu zajednicu postaviti na noge. Sjetila sam se da volim ono što sada radim. I da jednom u budućnosti želim učiniti da moj san bude usporedo s onim što činim, da bude jedan put, jedan cilj, jedan smisao. Da nemoram zapostavljati svoje snove kako bih zaradila negdje trgajući karte za film... Ne omalovažavam takve poslove, koliko sam ih sličnih već dosad radila...ali na njima se ne roje snovi i ne ostvaruje plaća koja podnosi 2 kredita, te mirovina za sretnu starost. Još i k tome nisam freak za filmove, svaki mi na pola postane dosadan. Što me održava na životu? Kada ne radim i nemam love? Ljubav. Ljubav je ta koja me gura dalje...ljubav prema ovom poslu, ljubav prema osmjehu, ljubav prema budućnosti, ljubav prema snovima, maštanju...jer znam...jednom ću harati Kordunom kao mlada soc. radnica, jednom ću u istoj kadru imati i lipu pod kojom želim tako silno sjediti, i posao koji želim tako silno raditi... ******************** Bit će love. Radionice su krenule, prevencija zlostavljanja djece... A ja sam oduševljena s time kako sam savladala obje uloge koje sam nabrzinu morala naučiti... Multipraktik Chi. A i da nema love, sretna sam i ispunjana, jer shvatih koliko sam sposobna, shvatih koliko sam uspješna, kada vjerujem u sebe... Što to znači kada drugi vjeruju u nas, ako se zatvorimo u svoju malu kućicu neuspjeha, pa makar i na jedan dan, onda se proliju svi vrčevi koje smo napunili sokom od samopouzdanja. I treba ih iznova puniti. Napunili su se. ******************** Kesteni. Prvi kesteni ove jeseni, koja je danas pak mirišala već na zimu... Prvi kesetni, užurbani ljudi, okićen grad, Božićni sajam, šetnja, muzika u ušima, muzika svakodnevnih koraka i užurbnog gradskog ritma, mračnih ulica... U jednom trenu prošla mi je kroz glavu misao kako mi je grozno kada noć ovako rano padne, pa se osjećam kao da je već davno prošlo vrijeme za počinak. Ali onda sam se sjetila da lažem, da lažem zato što sam u mislima o neprospavanim noćima u suzama... Da sam u mislima oko svih ovih gore obrađenih tema... U mračnim mislima... I onda shvaćanje da lažem, lažem sebi kao pas, kao najgori neprijatelj. Zašto? Zato što je to ljubav. Ljubav, to što se rodi između mene i ovog grada svake jeseni koja miriše na kesten, svake hladne šetnje koja miriše na okičene ulice i grad što bruji. Obožavati se može samo Boga kažu, ali ja naprosto obožavam kako Zagreb izgleda u ovo doba, mada možda prerano okićen...mene veseli, jer sam u njemu tada potpuno drugačija osoba. I onda prestajem lagati. Lagati sebi o svim mračnim stvarima koje se roje u glavi. I onda se rodi ljubav...Ljubav opisana u svim ovim škrabotinama koje ste do sada čitali. ********************* A knjiga? Ona je... lov na snove, lov na sebe, lov na ono što nam je Bog pokazo da možemo... Sutra crtice izvučene u kasnim satima...crtice meni jako lijepe... Možda. Ako se na zaljubim u grad još više, pa kasne noćene sate podijelim s njim...udišući mirise i pijuckajući kuhano vino... ********************** *Up Date*02.12 0:10 Ova me priča tako oduševila da je zaslužila da stoji na početku moga posta, ali s obzirom da onda post nebiste pročitali, stavih ovdje. Borisova Borba |
