Čiščenje
|
Danas sam doma...danas gledam tv i jedem samo zelene bombone iz vrećice 505 s crtom, i danas mi se ne da suočavati sa svijetom...čak mi se niti ne plače više..ništa...jučer sam plakala, pa onda zatomila sve to duboku u sebe i na kraju dana pila...a ne volim biti u raspoloženju "pije mi se" makar se odvijali samo u društvu, jer mi za smijeh obično nije potrebno ništa više od otvorenog srca i možda tu i tamo koje dobre fore. Danas bih željela ubiti sve loše osjećaje, svaku knedlu koja se u grlu skupi, svaku želju za zagrljajem, svaki osjećaj nemoći i svega onoga što me tjera da ostanem doma... Kada me prime ovakve mini histerije koje će proći prije nego prva osoba pročita ovaj post, i kasnije će mi biti žao što sam ga uopće napisala, ali blog je moje mjesto da se izrazim, jer ako neću na blogu, onda ću u bilježnicu, a zbilja nema smisla da toliko vremena gubima na raznorazna pisanja, jer realno gledajući, ne zarađujem na svojim rečenicama...svijet bi bio prekrasno mjesto kada bih svoju tugu mogla pretočiti u novac, ili barem u romane koje će ljudi platiti da bi čitali... Baljezgam, ipak, puno više znači kada znam da postoje ljudi koji me redovito, dobrovoljno i bez žaljenja čitaju iz dana u dan, i na kraju im nije žao što su bacili vrijeme i novac, a ni meni nije, jer riječi koje napišete u komentare znači više nego sva lova ovoga svijeta. Pitate se samo u čemu je sada stvar? Pa u ljubavi naravno, to su neke boljke što me stalno bole, ali neću spominjati niti imena, niti momente, nisu stvari tako crne kako mi se učiniše neki dan, i nije jedna osoba kriva, nije ništa posebno, samo možda koje sjećanje i želja kada bi to sjećanje moglo prerasti u stvarnost. Zato sam doma, da se malo razbistrim, da posložim u glavi zbog čega su suze, jesu li zato što mi zbilja nedostaje netko, ili što mi nedostaje bilotko, ili osjećaj da s njim mogu pričati o svemu, ili samo želja da imam nekoga s kim mogu pričati o bilo čemu, i dok ovo pišem, shvaćam razne stvari...pa i to da sjećanja nisu baš iskrena, već onakva kakvim ih ja želim gajiti, uzvučene nasmješene i nježne crtice iz prošlosti, s osobom kojoj lice ne vidim, kojoj glas ne čujem, osobe koju ne volim, ali voljeh da je možda on jednom davno, volio mene, ali još u zraku vise odgovori koje nikada neću dobiti, na pitanje "Jesi li me ikada volio?". Možda sam od straha zatvorila srce već davno, i na prepad ga otvorila nekome slučajnom, nekom ko me upoznao ovakvu kakav ja jesam, ovdje, na webu, ondje, preko telefona, a kad smo stali licem u lice, navukli smo milijun maski...ja sam svoje skinula prvim njegovim osmjehom, a on svoje nikada nije...pitam se koliko slojeva toga ima na njegovom licu, i dali se meni sviđalo i jedno lice koje sam gledala, nije, pa zbilja, nije, samo me boljelo to što je govorio da je prema svima iskren, a meni nikada ništa dugo nego lažno lice nije pokazao... Ponos je to povrijeđen, mnogi prijetelji oko mene misle da sam jaka, da sam ledena kraljica, zabavno im je držiti se samnom, ali ne kopaju pre duboko, ne traže, možda zbog straha što će pronaći, možda od straha da neće ništa...i sada ja tu stojim bez i jedne maske, raskrinkana i uplašena, i boli me svaka pomisao da će svaki slijedeći pobjeći glavom bez obzira, jer ću se sakriti kao malo dijete ispod kreveta, a on će misliti da je soba prazna...i zatvorit će vrata. Već mi je dosta sakrivati se iza floskule "moj je izgled kriv" kada znam da to nije istina, ja itekako znam biti dobar komad kad hoću i uopće me nije briga što nisam skovana prema uobičajenim standardima, niti moja duša nije standardna oprema, metalik je boje i ima električne podizače stakla...ne može ju se načina običnim policama i ne kupuje se novcem... Sada je rad da prvo pospremim tu sobu, pometem ispod kreveta pod koji sam se zavukla, ulijem malo mirisa i operem prozore... Odlučila sam ovaj blog očistiti od svojih katastrofičnih postova, ovdje ću pisati sve one nepotrebne gluposti, frustracije, posao, politika, i ostale stvari koje mi svaki danom padaju na pamet, kao prvo koga briga što su pederi došli u Hrvatski i ostalo.P amožda svojim pametovanjima dođem i do naslovnice, buahahahaha Little Chi(cken) biti će mjesto gdje ćete povremeno moći pročitati suze ovog djeteta iza zavjese....nadam se ne prečesto, ali nemam se ćega sramiti, moje su.... |
