Mini razočaranje
|
Sad jedna malo ozbiljnija tema... naime, D.S.O. će se sigurno samnom složiti... neodgovornost studenata...u čemu je stvar...ja se ponekad osjećam nemoćno da balansiram vremenom i definitivno mogu razumjeti da i drugi ljudi imaju s tim problema, ali ponekad imam osjećaj da nema opravdanja za neodazivanje kada ih zoveš. Kao što sam vam već prije napisala, sudjelujem u CAP Programu prevencije zlostavljanja djece, programu koji je izmedju ostalog jedna od bitnijih stvari s kojom se bavi udruga u kojoj tajim:-) Edukaciju za taj program sam prošla krajem travnja kao i priličan broj studentica soc. rada, psihologije itd. Nakon podosta vremena da većina od njih nije započelo s provođenjem radionica po školama, što zbog njihovih obaveza, u čemu im je udruga maksimalno izašla u susret, što zbog toga što su škole izrazile želju da bi radionice provele početkom drugog polugodišta. I sada, nakon 8 mjeseci, sazovemo sastanak studenata, nakon prilično informacija da su se timovi (od tri čovjeka) zbog raznoraznih razloga raspali, da malo s njima vidimo što će biti s provedbom, dali žele i kada mogu početi raditi...Svi su bili obaviješteni da će sastanak biti sazvan još u 11.mj., pa onda kad je određen termin, bili su obaviješteni kada, gdje i kako da do nas dođu ako još nisu bili...nitko se nije javio da neće doći...mada su bili lijepo zamoljeni...vodila sam računa o tome da pogodim termin kada nitko od njih nema obaveze na faksu...niti soc. rad, niti psihologija, niti ekonomija(2. cure), niti geografija i povijest(1 cura) I što se na kraju dogodi... pojavi mi se 7 cura s soc. rada (sve moje poznate frendice i kolegice), 1 sa psihologije i moja draga geografkinja... Uključujući mene, mizerija jedna...strašno, naprosto me je bilo stamota što zbog cura koje su došle, što zbog šefice, ali bilo mi je jasno da one kuže da se tu ništa ne može učiniti...da se nije pojavila niti jedna od tih cura s psihologije koje su žarko željele ovdje sudjelovati...neznam, to mi je žalosno... Sad nakon ovog opširnog opisa da krenem na bit...jesu li mladi ljudi baš toliko postali inertni pa sve manje sudjeluju u aktivnostima koje im se nude, ili su jednostavo dovoljno komotni da im ne pada na pamet odvojiti 1h svoga vremena da dođu na sastanak... pitam se koliko sam spremna pouzdati se u njih da će uopće ozbiljno prihvatiti provođenje tih radionica? Nikada mi nije padalo na pamet trčati za edukacijama, samo da mogu napisati u zivotopisu da sam to prošla, ako ne zbog obzira prema edukatoru koji mi je to podario besplatno onda bar zbog sebe da si ne planiram dodatnu obavezu koju nemogu nositi... ja znam da ponekad nemogu planirati koliko ću imati vremena za mjesec, dva, ali mogu kao moja kolegica, doći, to reći, ispričati se, i ponuditi da vratim novac koju je udruga u mene uložila. Kristinina ponuda naravno da nije prihvaćena, i na kraju krajeva ona će ipak od veljače početi raditi na programu, jer udruga nad nikim ne radi presing i nije joj u interesu, nikome ne određuje termine, ali neka doza ozbiljnosti se očekuje od ljudi koji će danas sutra biti profesionalci...ipak, svima nam je u interesu stvarati nova iskustva, nova poznanstva i kontakte, imati određenu grupu ljudi na koje se možeš osloniti kad ti zatrebaju s sugestijama, a to svi studenti mislim da kod nas mogu dobiti...bar sam ja to kao studentica dobila... Uglavnom eto, mini razočaranje, sad u jednom super primjeru, ali već smo na Forumu Društva studenata soc. rada izrazili svoju općenitu zabrinutost s angažiranošću mladih ljudi, studenata... ...a sutra ću vam pričati kako moje malo kumče svakim danom izaziva sve veće oduševljenje u meni...a tek mu je 75 dana |
