Namješten osmijeh
|
Trčala sam kroz podhodinik, u ušima je sviralo Miholjsko leto... trčala sam da pobjegnem od svojih groznih misli, misli o tome koliko sam glupa i jadna, i koliko se ponižavam, i da nemogu vjerovati da to radim, od misli da sam ja kriva za to sve što se dogodilo, od misli da je normalno da me nemože voljeti ovakvu...i od misli da uopće pomišljam takve pizdarije... trčala sam u ritmu, bježala, jer bio bi grozan prizor jedne ogromne poblajhane djevojke kako suznih očiju pleše valcer sama sa sobom na kiši na stanici kod Glavnog... ... da imam malo više snage, trčala bih skoz do Trga, mada ni to nebi bilo dovoljno da im pobjegnem, pobjegnem mislima... |
