Svijeća za tijelo koje sam poznavala, za dušu koju ću još upoznati
 Danas smo šetali po zagrebačkim grobljima, obilazili svoje pokojne, bili smo prilično zadovoljni jer smo ih sve "pronašli", jer u moru tih umrlih duša, danas prepoznajemo svoje samo po nadgrobnom kamenu. Ali danas, više nego prošlih godina, bila sam tužna, jer samo jedno polje niže od groba tijela mojega djeda, kojeg se gotovo ni ne sjećam više, leži tijelo jednoga divnog dečka koji je nesretnim slučajem otišao od nas... Ponekad shvatim... da mi ne znači mnogo posjećivati grobove nekih davnih ljudi, nekih meni nepoznatih rođaka i prijatelja, mada ih se svih sjećam kako se smiju...volim gajiti lijepa sjećanja...Počeli su odlaziti prijatelji i rođaci koje sam životom nosila...koji su za sobom ostavili moje prave iskrene suze...mada sam znala da nisu otišli zauvijek...da nisu otišli... da su ovdje...možda se samo tješim... ...a Dado...friško je sjećanje...i njega se sjećam kako se smije, jer smijao se zadnji put kada sam ga srela...ali mnogo je suza bilo i ostat će na njegovom putu kroz vječni odlazak k Bogu. Vjerujem da se smiješ i tamo, na Boljem mjestu, i ne želim plakati kada ti vidim lice, jer previše si tuge ostavio svojim najbližima, nemoraš i nama...dalekima...jer znam da si htio ostaviti veselje... veselje je bilo poznavati te...znam samo da ću se truditi živjeti kako si ti živio...jer još će veće veselje biti kada se sretnemo na tom Boljem mjestu... |
