Sve se tako brzo odigralo.Trčim bespomoćno.Tražim pomoć...utjehu.Nema nikoga.Ostala sam sama.Svi su otišli.Sjedim sama u suzama...u mraku...mirno čekam svoj kraj.Razmišljam...kako sam bila sretna...koliko sam čekala da prohodamo...koliko sam bila sretna kada smo prohodali...koliko mi sada malo fali da se izgubim u vlastitoj glavi...da poludim.Zar sve što je lijepo mora tako kratko trajati?Zašto uopće nestane?Zašto TO sve nestane iznenada?Zašto se tako lako uništi?A sve si TO TI uništio.TI koji si bio dio svega toga.TI koji si TO i stvorio.Ali sve manje vjerujem u TO.TO je sve bila laž...lažna sreća...lažna ljubav...TO je za mene sada propast i nesreća.Što će sada biti?Koliko ću puta još ovo proživljavati zbog NJIH.Ne želim da ONI određuju pravila.
Tišina je...Ništa više ne osjećam osim suza koje teku mojim licem.Zar se ovo stvarno događa?Još uvijek ne vjerujem...Želim se probuditi iz ove noćne more...pobijeći iz ovog pakla...
U daljini čujem korake...hrabre i odlučne...To je ONA.Došla me je utješiti.Nije me zaboravila.Zagrlila me čvrsto.Zajedno smo zaplakale.Ne znam što bi da sam sama...da NJE nema.Nisam ju ispuštala iako sam znala da me ONA nikada neće napustiti.Rekla mi je da tugovanjem neću ništa postići.Toga sam i sama svjesna.Ali duboko u podsvijesti moja "sreća" još uvijek traje...Ali sada sam ovdje...u mraku...u tuzi zajedno s NJOM.Želim zaboraviti sve,ali nešto se u meni odupire...želi natrag TEBI.Da TI je stvarno stalo ne bi to napravio,ja ne bi cijelu vječnost sjedila ovdje i nadala se...čekala...na nešto što se nikada više neće dogoditi.Zavaravala se...optimističnim sugestijama...
ONA mi je rekla da NISI više vrijedan čak ni mog pogleda...NISI dostojan mojih suza i tuge...uzaludnog nadanja za nemogućim...
Da TI je stalo bio bi sada tu...samnom...u boli...nesreći...ali nema TE.Preslab si.TI to ne bi mogao.Nisi više vrijedan...niti si ikada bio...sve to znam...ali meni je još uvijek stalo...


Btw ovo je od prije da ne bi mislili da je svježe.