A nean blage...

petak, 06.04.2007.

Ne Zaboravimo Prošlost!

Jutros san dosa na radio odradit smjenu... listan novinu, i ono sta san procita pe ostavilo bez ikakvog teksta (zgrozenog)!
Evo donosin cili clanak koji je jutros objavljen u Slobodnoj Dalmaciji!

"Milena sat prije pokolja:
Još vjerujem u ljude

Milena Olujić, ne sluteći nikakvo zlo, te je večeri 17. veljače 1992. sjela za radni stol i napisala školsku zadaću, puna vjere u dobrotu ljudi. A onda je nahrupilo zlo, petorica HOS-ovaca koji su ubili i nju i cijelu njezinu obitelj
Prekinuta mladost - Milena Olujić imala je samo 16 godina

Napisao: Tomislav PRUSINA

Na Županijskom sudu u Vukovaru u tijeku je kazneni postupak protiv petorice bivših HOS-ovaca koje se sumnjiči da su 17. veljače 1992. okrutno i bez povoda pobili cijelu jednu obitelj i to u njihovoj obiteljskoj kući u mjestu Cerna.
Dok se odvjetnici okrivljenih bore da na svaki način dokažu kako ubojice pri počinjenju tog kaznenog djela nisu bili ubrojivi, malo tko od njih poštuje dostojanstvo žrtava.

Meci u leđa

Traže se dokazi kakva je bila lovačka puška ubijenog, koliko je novca imao u sefu, kakvog je oblika bio zlatni nakit i drugi detalji, zanemarujući pri tome notornu činjenicu da je hladnokrvno postrijeljana cijela obitelj. Te večeri u pidžamama u svojim sobama sa po desetak metaka u leđa ubijeni su bračni par Radomir i Anica Olujić te njihovo dvoje malodobne djece, 16-godišnja Milena i tri godine mlađi Marko.
U tu djecu u cvijetu mladosti, koja zbog rata nisu dočekala ni svoju punoljetnost, ubojice su ispalile čak po 11 ubojitih projektila iz vatrenog oružja i to ne birajući mjesta. Ubojice su se tada ponašale kao da pred sobom imaju najžešćeg neprijatelja naoružanog do zuba, a ne obitelj u pidžamama koja je krenula usnuti san pravednika.
A koliko je život okrutan dokazuje i činjenica da je nesretna Milena, ne sluteći sve to, samo nekoliko sati prije smrti u svojoj sobi i za svojim radnim stolom pisala školsku zadaću na temu povjerenja među ljudima naslovivši je "U bijegu je sve - putujem u potrazi za sobom - lutam".
"Svi mi ponekad lutamo i ne znamo gdje ćemo stići, to jednostavno mora biti tako jer razočarenje u životu je često i tada se čovjek nađe na raskrsnici i pita se što valja činiti", prva je rečenica mlade djevojke kojoj je rat prekinuo mladost.

’Ima izlaza’

Milenina školska zadaća: ’Nadam se da će sunce i za mene svanut...’"Moj život je imao dosta takvih trenutaka, iako nisam pesimist i život mi nije ’Prohujalo s vihorom’. Pokušavam gledati na svijet oko sebe što ljepše mogu. Ali, kao i svi, i ja sam imala dosta tužnih trenutaka i tada samo mrak, tuga, crne misli putuju samnom kroz prazan horizont u neki nepovrat. Tada se pitam da li sam sretna i imam li uopće svoj život, mir", stoji dalje u pismu i samo pokazuje kako je mlada djevojka u najljepšim godinama svoga života doživljavala rat i zbivanja koja su se oko nje odigravala.
No, unatoč tome Milena nije gubila nadu za boljim i ljepšim životom.
"Bezizlaznost nikada ne vidim jer uvijek u meni ima nade da će sve jednom proći, da će meni netko pružiti ruku spasa i spasiti me ponora. Nadam se da će sunce i za mene svanut te da će zrake svjetlosti doći i do moga srca."

Utjeha u obitelji

Djevojka veliku utjehu i razumijevanje nalazi u svojim najbližima, ocu i majci.
"Bježim od sebe, a majka mi često kaže da sam u takvim godinama i da sve primam suviše tragično. Lično mislim da sam preosjetljiva i zato često osjećam ogromnu prazninu i ponovno se pitam ’zašto’. Nikada nisam usamljena jer imam oko sebe svoje roditelje i prijatelje bez kojih život ne bi imao smisla i oni su ti koje ja neizmjerno volim i ne bih željela da ih ikada razočaram.
Moji roditelji su predivni i razumiju me, sve moje uspjehe i neuspjehe. U ljude još uvijek vjerujem iako i to zna biti velika iluzija i ljudi znaju biti zli, ali vjeru još nisam izgubila i to mi je drago.
Kada se sjetim, prije dvije godine izgubila sam dragu osobu, moju baku, i tada sam lutala, živjela u nekom svom svijetu iz kojeg nisam htjela iskoračiti jer stvarnost je bila i suviše bolna."
S puno vjere u bolje sutra Milena je završila školsku zadaću, obukla pidžamu u nadi da će mirno usnuti.
"Ali ljubav i razumjevanje je spas za sve, treba živjeti i voljeti i čvrsto biti na zemlji i ne pokolebati se pred ničim."

Posljednja rečenica

To je bila njezina posljednja rečenica koju je napisala.
Nikada nećemo znati je li to bilo i ono što se u njezinoj glavi vrtjelo i u zadnjim trenucima života, budući da nije znala da će joj ti isti ljudi u koje je vjerovala oduzeti mogućnost da vidi još jedno slavonsko jutro s prozora svoje sobe.

DODATAK:

"Kršteni u katoličkoj crkvi

Sudac Ante Zeljko u cijelom postupku jedini čuva dignitet žrtava. Ne dopušta da se spominju najokrutniji detalji koji bi to narušili, premda na svaki način pokušava otkriti motive koji su ubojice nagnali na ovako svirep zločin.
Nagađa se da je motiv bila nacionalna netrpeljivost, no djeca su bila krštena u katoličkoj crkvi, majka je Hrvatica, a otac Srbin koji se nije protivio vjerskom učenju svoje djece po katoličkom nauku.
Kao motiv ostaju novac, zlato i ostala materijalna dobra koje bi ubojice, opće je uvjerenje, dobili samo da su to zatražili u zamjenu za živote cijele obitelji Olujić."

Slobodna Dalmacija, petak, 6.4.2007.
http://www.slobodnadalmacija.hr/20070406/novosti01.asp

Kako ostat ravnodušan kad ovo pročitaš?!?
...kako smoč snage i reć: "...nema veze, rat je završija prije 12-13 godina!"???
...kako nakon ovog procitanog teksta reć: "Triba zaboravit prošlost, i gledat u budučnost!"???

...Ako obitelj Olujić, i sve nevino stradale u tom prokletom ratu, triba zaboravit i okrenit se budučnosti - E ONDA SMO STVARNO SAMO ŽIVOTINJE!!! Ako ovi ljudi nesto ZBILJA nisu zaslužili, e to je onda da budu zaboravljeni!

BOG VAS SVE BLAGOSLOVIJA!