danas je Zagreb utonuo u maglu.
pristajala je nekako ovom danu. tmurnom i umornom. neispavanom po stoti put. sa neobicnim rijecima i tezinom u srcu.

vozila sam, kao i uvijek, na posao. kao i uvijek, isla sam preko brda. tocnije, preko Pantovcaka. magla je bila sve gusca. sve teza. sve ju je teze bilo pobijediti svjetlom ili maglenkama ili voljom i zeljom da vidim preko nje.
vozila sam sve sporije. sto sam bila vise, sve manje sam vidjela ispred sebe. umalo sam stala kraj ceste i odlucila da ne mogu dalje, nema smisla, pa razbit cu se negdje.

a onda, na vrhu brda... odjednom Sunce. i plavo nebo iznad mene. kao da sam u drugom svijetu. kao da je doslo proljece.
brda su se zelenila, Sunceko je sjalo, i odjednom i ja sam zivnula. pjesma je sa tuzne presla u oslobadjajucu, u optimistican spoj rijeci i tonova, u entuzijasticnu solazu gitare i klavijatura, u sretan stih koji je do maloprije bio uznemirujuc... uzdignula sam se iznad Pantovcaka, iznad svoje nesrece, iznad same sebe, iznad svog trazenja...

znala sam... uskoro pocinje nizbrdica i povratak u maglu. vec sam ju vidjela pred sobom! samo jos trenutak, da osjetim zivot kakav moze biti, samo da nestane ta koprena pred mojim ocima. jer zivot moze biti tako lijep, samo ako nadjes dobru perspektivu.
Zagreb... kao umotan u vatu. kao u najmeksoj djecjoj dekici, spava...

i opet sam dio njega. ali sad znam sto je iznad, kakve ljepote me cekaju, ako se samo potrudim probiti kroz maglu, i pustiti ju da bude iza mene, i uzdignuti se, i... i...

pokusala sam prijateljima koji su se zalili na maglu objasniti da samo treba ici vise, gore na vrhu je tako predivno. ali nisu me culi... a mozda je netko zapamtio moje rijeci, pa ce pri iducoj magli pokusati.

da svi vi u ovoj godini nadjete svoju uzvisinu s koje se vidi samo vase Sunce, koje grije i miluje...

da, da, i budite dobro!!!