i ove godine, kao i prosle, nije izostao nastup za jednim orkestricem na Varazdinskim baroknim vecerima. samo ovaj put nisam isla autom. jer, zasto bih placala benzin i autoput kad mogu ici organiziranim kombijem sa kolegama iz bas dionice?
put do tamo prosao je mirno. dosli smo cak i ranije i popili kavu. generalka, pa koncert... nista neuobicajeno. malo je bilo smijesno dobiti cvijece od Galine Petrove koja je meni dala buket (???), ali ostalo je vise manje bilo u redu.
i vecera je bila dobra. malo me zagnjavio neki lik, manager od graditelja violina (kakve ja veze sa violinama imam?), pa promovira novi patent koji koriste i Vengerov, i Fedotov i bla bla... svi neki -ovi. ma super. al ja bih u miru pojela nesto i krenula doma jer sam umorna.

medjutim, prave nevolje su pocele na putu za Zagreb.

krenuli smo oko jedan sat poslije ponoci. do autoputa smo vec nekako stigli. a onda je prednji lijevi kotac poceo opako buciti. a ja sam sjedila naprijed na suvozackom mjestu. provjerili smo gumu, ali njojzi nista. pa smo se autoputom vozili 40km/h. do Zeline. a onda se zvuk promjenio pa se nismo vise usudili voziti po autoputu i sisli smo s njega. stali kod prvog kvazi ugibalista (u biti ulaz u necije dvoriste) i skinuli kotac. svi smo nabrajali sve mogucnosti sto bi moglo biti (u biti sve sto smo znali povezano s kotacem), ali nista nije funkcioniralo. ja sam predlozila da ga opalimo nekim kljucem iz sve snage, ali su svi s prijezirom odbili tu mogucnost. kao, vidi glupe zenske ideje. a istovremeno su se kraj nas igrali pas i macka. dvije bebe. pa sam se ja zabavljala s njima. nek muskarci to poprave.
naravno, nisu to popravili. nego smo nastavili za Zagreb po staroj cesti vozeci u prosjeku 30km/h, bez muzike i suteci, osluskujuci zvukove (a ja i drzeci se za onu rucku iznad glave da ak odleti kotac ne padnem...). malo pomalo smo, uz povremena stajanja, stigli do Zagreba. i na okretistu u Dubravi evo rotirki i natpisa slijedi me. dobar dan, dobar dan, pa kako tako sporo vozite, pa sumnjivi ste, jeste li pili, pa otvorite gepek (a tamo 6 instrumenata, od violina do kontrabasa), hvala, laku noc.
nismo prosli niti 200m evo drugih rotirki.
"pa sad su nas zaustavili!"
"je, kak mi to znamo, mozda vi muljate, dajte otvorite gepek."
"o Boze..."

i svi smo se nastavili smijati jos dobrih pola sata, koliko nam je trebalo do odredista.
da, i u jedno trenutku su malo jace zalupili gepekom, a sofer nije dignuo rucnu, pa je auto pocao klizati. a rucna nije na uobicajenom mjestu, nego s desne strane. pa smo skoro odletili niz zeleni val jer ja nisam mogla naci rucnu...

u kucu sam usla u 5 ujutro. tek sam sam nasla snage napisati nesto o tom. zijev...


budite dobro!