|
Kad bih krenula pisati što mi se sve lijepo i manje lijepo događalo ovih dva tjedna odkad sam bila offline bio bi to najduži post u povijesti blogosfere, pa ću odustati na samom početku.
Ali, pošto još nije iz mene izišla negativna energija od petka kad je u Rijeci pržilo na 34 C teško mi je uz današnju kavicu pričati o ljubavnim temama ili ljetnjim uživanjima.
Dakle, tog dana sam se ponudila da odvezem do centra grada bolesnu kolegicu koja se jedva kretala, i nakon polusatnog uzaludnog traženja parkirnog mjesta zaustavile smo se na ogromnom parkiralištu gdje nije bilo slobodnih mjesta u blizini i da ona ne bi morala hodati po suncu u takvom stanju ostavile smo automobil na mjestu predviđenom za invalide pri čemu je znatan broj takvih mjesta ostao prazan...i da ne duljim, nakon sat vremena ne nalazim vozilo jer su ga uredno komunalni redari odvukli bez obavijesti, hodam po užarenom asfaltu po parkiralištu misleći da sam ishlapila i zaboravila gdje sam parkirala itd, itd...
E sad, nije da se žalim jer sam svjesna da sam pogriješila, niti mi je zbog kazne od 1200 kn, već zbog činjenice da sam istovremeno bila svjedokom da se na tim parkirnim mjestima parkiraju frajeri s bjesnim automobilima, naravno i s invalidnim naljepnicama, koji iskaču iz njih s lakoćom poput perca i odlaze put kafića ili sportskih kladionica, a pritom izgledaju kao Rambo u najboljim danima, i potpuno vam je jasno da s invalidima nemaju nikakve veze. Istovremeno kad vi trebate odvesti svog starog i bolesnog roditelja kod liječnika ili u grad da nešto obavi nemate gdje u blizini ostaviti vozilo...
Ja savršeno dobro znam koliko su invalidima važna ta parkirna mjesta kao i sve ostale prilagodbe koje im mogu olakšati život i kretanje i posebno sam osjetljiva prema pravima invalidnih osoba jer sam cijeli svoj radni vijek provela s takvim pacijentima ali baš zbog toga se do krajnosti raspalim kad netko ima povlastice koje ne zaslužuje. Dovoljno mi je da ujutro vidim svog susjeda u najboljim godinama kako u punoj formi sa štapovima za pecanje sjeda u automobil s invalidskom naljepnicom dok mi idemo na posao kupati se u vlastitom znoju.
Netko će reći da zaslužuju jer su puno dali za Hrvatsku, ali dali su i mnogi drugi koji ne uživaju silne povlastice, a mislim i velika većina starih ljudi koji su nakon desetljeća rada svedeni na situaciju da bi bili gladni u mirovini da im ne pomažu njihova djeca.
A i naši komunalni redari i policajci ne rade ništa drugo u posljednje vrijeme negoli ubiru novce na nekakvim sitnim prekršajima dok se u međuvremenu sve doslovce raspada.
Uh, sad mi je malo lakše, a vi oprostite što je današnja kavica bila bez šećera i mlijeka...
*jutros sam objavila ovaj post a večeras je nestao zajedno s ostavljenim komentarima, sad ga postam nanovo...
|
