|
Vozim se jutros na posao i unatoč lijepom prosinačkom danu ja razmišljam o problemima, obavezama, šta sve „moram“ završiti danas, sutra, do kraja godine.
I onda pomislim da mi je u najboljem slučaju ostalo još tri do četiri tisuće petaka i svega dvadesetak do tridesetak zima, a iscrpljujem se na nekakvim sitnicama.
Znate da nisam luda za poezijom, ali baš mi je danas legla ova Nerudina pjesma.
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navike,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
od onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima.
Onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
*
Kada umrem stavi dlanove svoje na moje oči,
hoću svjetlost tvojih ruku koje volim sa svojom svježinom
još jednom da prođu kroz mene.
Da još jednom osjetim nježnost što mi je promijenila sudbinu.
Želim da živiš dok te ja spavajući čekam,
da i dalje slušaš vjetar,da osjećaš i dalje voljeni dah mora
i da produžiš hodati po pjesku po kojem smo zajedno koračali.
Želim da i dalje živi ono sto volim, a ja sam volio tebe,
i pisao sam pjesme za tebe.
Zato produži da cvjetaš,
da bi dodirnula sve ono što moja ljubav traži.
Da moja sjena prolazi ti kroz kosu
da bi se shvatila ova pjesma.
|
