20.02.2015., petak
Zaboravljeni
|
Jednom sam ti rekla da si ukrao sve moje riječi. I ljubav. A ti meni da sam lažljiva. Plačljiva. I da me baš takvu voliš. Da ti je dovoljna samo jedna moja suza. Privlačna. A ja sam ti ih dala milijun. Brisao si ih prstima, usnama, jezikom. I šaputao mi na uho prokleta, prokleta bila. Držao mi ruke visoko iznad glave. Zatvarao oči. Zajedno s mojima. Trepavice su jedino drhtale. Dok je padala suza. Jedom sa mojih, jednom sa tvojih trepavica. Prokleta, prokleta bila. I mrzim ovaj grad. Ne podsjeća me na tebe. Nijedna ulica nije naša. Nijedan oblak. Nijedan krevet. Samo su sjećanja naša. (prokleta prokleta i ona bila) Sjećam se ulica kojima sam šetala; namirisana tvojim tijelom. Od danas do sutra. Od danas do četvrtka. Proklet, proklet bio. Zaboravljen. Zaboravljena.  |
08.02.2015., nedjelja
Duša u poljima žita
|
One večeri kad mu je displej osvjetlila njena poruka na kojoj je samo pisalo "Gostionica, dođi", nije ustvari znao što ga čeka. Bolio ga je stomak za njom i tu se nije dalo više ništa učiniti. Odlučio je napustiti sobu i njene sjene koje su ga tu svakako uvijek čekale. Nestalo je alkohola i svakako bi trebao izići malo vani. Ma kakva ga večeras dočekala, nasmijana, tužna, hladna, kučka ili kraljica, on će, znao je, udovoljiti svim njenim željama. One su uvijek bile tek neke male sitne željice: "Drži mi dlan na sredini leđa dok plešemo, naruči nam vino, gledaj me u oči dok mi držiš dlan na stomaku, hoću da ti gledam zjenice kako mjenjaju boju, poljubi me, spavaj sa mnom." Najteže mu je bilo kad je jednom tražila da gleda kako pleše s nekim tipom, koji ju je cijelu stegao, činilo mu se kao da su kandže neke gadne životinje stiskale njena krhka leđa, njene lopatice su mu se činile pred puknućem, migoljeći se ispod njene prozirne haljine. Krenuo je prema njima, želeći tipa razbiti o pod, a ona ga je samo pogledala. U njenim očima zelenim čak i u polutami zadimljene gostionice, pisalo je: - Stani! Gledaj! Gledaj kako mogu podnjeti svaki stisak, svaki dodir, svaku vrelu mušku usnu, svaku budalu, oznojanu, mirišljavu, svejedno! Gledaj kako mi se bokovi priljubljuju uz njega, gledaj usne kako mi se smiju, gledaj me i onda mi reci da me voliš" Volio sam je tada najviše. Prokleta žita su se talasala u njenom kosi, vjetrovi su puhali niz njene bokove, leđa i koljena. O duši nisam smio niti razmišljati. Svoju nisam osjećao više. S njenom je putovala po tim zagušljivim gostionicama, spavajući mrtvim snom do pred jutro, u sobi gdje sam se vraćao najćešće umoran i sam. Jednom smo bili skupa u toj mojoj sobi. Legla je posred kreveta kao da je u njemu spavala tisuću puta. Izgledala je tako prirodno u njemu kao da će zauvjek ostati tu. Nasmijala se i pružila ruke prema meni. Preklopio sam je svojim tijelom. A onda je otišla kao lopov pred zoru. Prokleta bila. Kad pomsilim na to, ne sjećam se ničega. Prokleta memorija. Svaki slijedeći put, nisam siguran da li je bio ili sam ga izmaštao. Pjesma u Gostionic se završila. Došao sam do nje, svladavajući se da glupana tresnem o pod. - Poljubi mi usne, hoćeš li?  |
