Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Filmski.net
tu ćeš me nać'

Moja heroina
Erich Fromm
Umijeće Ljubavi

JE LI LJUBAV UMIJEĆE?

Je li ljubav umijeće? Ako jest, onda ona od nas traži i trud i poznavanje. Ili je ljubav tek ugodni osjećaj, nešto što nam se slučajno dogodi, nešto što nas »zahvati« - ako samo imamo sreće? Ova knjižica polazi od prve pretpostavke, iako danas većina ljudi nedvojbeno vjeruje u potonje.
Što ne znači da ljudi misle da ljubav nije važna. Oni su je, zapravo, gladni; oni gledaju bezbrojne filmove sa sretnim i nesretnim ljubavnim pričama, oni slušaju stotine petparačkih pjesama o ljubavi - pa ipak teško da bi se našao itko tko smatra da o ljubavi treba išta naučiti.
Taj se neobični stav temelji na nekoliko pretpostavki koje ga, što pojedinačno što zajedno, u pravilu podržavaju. Većina ljudi problem ljubavi vidi u prvom redu kao pitanje kako biti ljubljen, a ne kao pitanje kako ljubiti, kako steći sposobnost voljenja. Zbog toga se taj problem za njih svodi na pitanje kako biti ljubljen, kako biti omiljen. U želji za ostvarenjem tog cilja oni slijede nekoliko putova. Jedan od njih, kojim kroče napose muškarci, svodi se na tvrdnju da treba biti uspješan, moćan i bogat koliko god je to moguće u okvirima vlastitog društvenog položaja. Drugi, a kojim kroče napose žene, glasi da treba biti privlačan, da treba paziti na svoje tijelo, odijevanje itd. Drugi se načini da iz sebe stvorimo privlačnu osobu, a kojim se služe i muškarci i žene, svode na razvijanje ugodnih navika, vođenje zanimljivih razgovora, na prijaznost, skromnost, nenametljivost. Mnogi su načini privlačenja ljubavi u biti identični tehnikama postizanja uspjeha, receptima tipa »kako steći prijatelje i utjecati na ljude«. Činjenica jest da većina ljudi naše kulture u pridjevu »omiljen« u biti vidi nekakvu smjesu popularnosti i spolne privlačnosti.
Druga pretpostavka koja stoji iza stava da se o ljubavi nema što naučiti, jest uvjerenje da se problem ljubavi svodi na problem objekta, a ne sposobnosti. Ljudi misle da je ljubav jednostavna, no da je teško naći pravi objekt koji ćemo ljubiti - ili koji će ljubiti nas.
Dvoje se ljudi stoga zaljubljuje kad osjeti da je pronašlo najbolji objekt na tržištu, dakako u okviru ograničenja što ih nameće vlastita razmjenska vrijednost.
Treća greška koja vodi do pretpostavke da se o ljubavi nema što naučiti počiva na brkanju početnog osjećaja zaljubljivanja i stalnog stanja zaljubljenosti, ili, kako bi se to možda bolje reklo, neodljubljivanja.
Odigravanje tog mirakula naglo nadošle bliskosti počesto je olakšano ako je povezano ili pokrenuto spolnom privlačnošću i konzumacijom. Pa ipak, ta vrsta ljubavi već po samoj svojoj naravi nije trajna. Što se dvoje ljudi bolje upoznaje, to njihova prisnost sve više gubi na čudesnosti, i tako to traje sve dok njihovi antagonizmi, njihova razočaranja i dosada što je osjećaju jedno prema drugom ne ubiju i zadnje ostatke početnog ushita
Teško da ima i jedne djelatnosti, ijednog pothvata u koji se kreće s toliko silnim nadama i očekivanjima, no koji propada tako redovito, kao što je to slučaj s ljubavlju. Kad bi nam se to događalo s ijednim drugim poslom, ljudi bi zacijelo žudjeli doznati razloge tog neuspjeha, i željeli bi naučiti kako da to obave bolje - ili bi se toga sasvim okanili.
Na tom putu najprije moramo spoznati da je ljubav umijeće, baš kao što je to i život; ako želimo naučiti ljubiti, moramo napredovati baš kao i kad želimo naučiti bilo koje drugo umijeće, recimo sviranje, slikanje, tesar-stvo, ili pak strojarstvo ili medicinu.
Zar je moguće da se vrijednim učenja smatra samo ono što nam može pribaviti novac ili prestiž, i da je ljubav, od koje profitira »samo« duša, koja je u modernom smislu sasvim neprofitna, samo luksuz na koji nemamo pravo trošiti toliku energiju?
Ljubav nije prvenstveno odnos prema nekoj određenoj osobi; ona je stav, ona je orijentacija karaktera koja određuje odnos čovjeka prema svijetu kao cjelini, a ne prema samo jednom »objektu« ljubavi. Ako netko voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema ostatku čovječanstva, njegova ljubav nije ljubav nego simbiotska vezanost, ili uvećani egotizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje da ljubav tvori objekt, a ne sposobnost. Oni zapravo čak vjeruju da je to što ne vole nikoga osim »voljenu« osobu samo dokaz jakosti njihove ljubavi.
Pa ipak, ljubav prema bespomoćnom, prema siromahu i strancu, početak je bratske ljubavi. Voljeti svoju krv i meso nije nikakav podvig. I životinja voli svoje mlade i za njih se brine.
Ljubav se, međutim, počinje razotkrivati tek u ljubavi prema onima koji ne služe nikakvoj svrsi.
Ako je vrlina voljeti svog bližnjeg kao ljudsko biće, onda je zacijelo vrlina - a ne obratno - kad volimo i sami sebe, jer smo i sami ljudska bića. Ne postoji nijedno shvaćanje čovjeka iz kojeg bih ja bio isključen. Doktrina koja traži takvo izuzeće, sama je u sebi kontradiktorna. Ideja izražena u biblijskom »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!« predmnijeva da se poštovanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti, ljubav prema vlastitoj osobi i njezino razumijevanje, ne mogu odvojiti od poštovanja, ljubavi i razumijevanja prema drugoj individui. Ljubav prema vlastitoj osobi nerazdruživo je vezana s ljubavlju prema svakom drugom biću.
Ljubav nije posljedica primjerenog spolnog zadovoljenja, nego je spolna sreća - pa čak i poznavanje takozvane spolne tehnike - posljedica ljubavi.
Ljubav je osobni doživljaj koji svatko može doživjeti samo sam sa sobom i za sebe; teško, zapravo, da uopće i ima nekoga tko to nije iskusio pa makar i na vrlo rudimentaran način, i to kao dijete, adolescent ili odrastao čovjek.

Korake prema tom cilju čovjek može napraviti samo sam...

Kao prvo, za obavljanje nekoga umijeća potrebna je disciplina. Ali problem tu nije samo u disciplini pri prakticiranju nekoga umijeća (recimo da svakog dana prakticiramo izvjestan broj sati) nego i u disciplini čitavog života.
Tvrdnju da je za ovladavanje nekim umijećem nužno potrebna i koncentracija, jedva da je i potrebno dokazivati. Svakome tko je ikad pokušao naučiti neko umijeće to je itekako poznato. Pa ipak je ta koncentracija u našoj kulturi rjeđa čak i od samodiscipline. Manjak koncentracije jasno se ogleda i u našoj nesposobnosti da budemo sami sa sobom.

majkazemlja

15.02.2007., četvrtak

Valentinovo + gripa

Nije baš da držim do valentinova, a i gripa me čopila - ljudi moji, pa ja nisam imala tako visoku temperaturu dobrih dvadesetak godina .... !!! A tek sin, kuri i kuri i još ne posustaje ... ! Jedino muž blista i sjaji sretan na novom poslu i ta ga sreća štiti od loših vibracija/ovaj/virusa... I da nisam trebala platiti visu i zbog toga ić na internet, ne bih ni ovo pisala, no kad sam već tu, iz svoje kante bez dna izvukla sam neku staru romantičnu pričicu, baš po mjeri jučerašnjeg dana. Al tek da se zna, priča je napisana davno prije nego se valentinovo uopće i slavilo tu u našim krajevima. Hm, kao da je to neš bitno...

dakle, evo priče...

Što ja uopće ovdje radim, pitala sam se. Osjećala sam se kao vanzemaljac dok sam gledala izvještačeno vesela i nasmijana lica. Vidjela sam i nekoliko poznatih estradnih ljudi. Lidija je upravo opsjedala jednog mladog pjevača. Jadnik, smješkao se i izgledao vrlo susretljivo, no poznavajući Lidiju, ne bih mu bila u koži. Djevojčice su bile lude za njim, mislim da je za to bio zaslužan više njegov izgled nego muzika. Bio je izuzetno atraktivan, tamnoput, prekrasnih tamnih očiju i senzualnih usana. Hm, Lidija mora da je u oblacima.
Odjednom sam shvatila da ne proučavam samo ja njega, nego je i on sa zanimanjem gledao u mene. Ups, vjerojatno me uhvatio kako buljim u njega i na tren odvratio pažnju s Lidije. Sada se i ona okrenula da vidi što se zbiva. Kada je vidjela da sam ja u pitanju, veselo i s olakšanjem mi je mahnula. Zna ona da joj nisam konkurencija, niti izgledom niti imamo zajedničke interese (što se muškaraca tiče).
Spustila sam pogled na časopis koji sam našla na stoliću pokraj sebe. Bio je to engleski muzički časopis u kojem sam pronašla nekoliko interesantnih tekstova i sa zanimanjem se upustila u čitanje. Prekinula me Lidija pozivajući me da im se pridružim u kartanju, no samo sam odmahnula glavom. Baš sam stigla do teksta o mojoj omiljenoj grupi.
- Voliš ih? - trgnuo me poznati glas. Sjeo je na pod pored mene i nastavio: - Prvo sam pomislio da ti časopis služi samo kao zaštita, ali stojim tu iza tebe već pet minuta a ti se nisi niti pomakla niti skrenula pogled svo to vrijeme.
- Pa si zaključio da volim “Simply Red”? Da, odlični su. A ti, koga ti voliš?
- S obzirom na moje pjesme, nikada ne bi pogodila. - Nasmješio se i spustio glavu. Duga kosa zaklonila mu je lice. - Da vidim ima li tu nešto... - Počeo je prelistavati časopis koji je ležao u mom krilu, našao je što je tražio i prstom upro u sliku: - Evo, recimo oni... Morala sam se nasmijati. Njegove tugaljive balade stvarno nemaju veze s “The Pogues”-ima!
- Ali rokeri rade najljepše laganice, zar ne?
Pogledao me zadovoljno. Uh, stvarno ima prekrasne oči.
* * *
Glava me boljela od svih tih ljudi. Svatko je smatrao da mi mora prići, razgovarati sa mnom, reći mi kako su moje pjesme cool... Bili su to pokušaji zbližavanja i upoznavanja, jasno mi je, ali koncentracija mi je već popuštala. Sjeo sam na kauč, no nisam dugo bio sam.
- Bok, ja sam Lidija! Kako si? Je si li čuo... - slušao sam, automatski odgovarajući na razna pitanja. Privlačna mlada dama, ali ničime se nije odvajala od drugih djevojaka u ovom stanu. Primjećivao sam pokrete njenih usana, gestikulaciju ruku i govor tijela. Poruka je bila očita. Želio sam da me privuče, da me zainteresira, k vragu, pa nekada sam sanjario o tome da me djevojke opsjedaju. Sada nisam znao što želim. Zaokružio sam pogledom uokolo i primjetio neobičnu priliku. Sjedila je na podu, na suprotnom kraju sobe, leđima oslonjena na stranicu kauča i promatrala me krupnim očima. Lagano se trgla kada je shvatila da je gledam, no nikakve druge reakcije nije bilo.
- Oh, to je moja frendica. Pravi se kao da te ne pozna, a sviđaju joj se neke tvoje pjesme. Ne obožava te baš previše i ... Napokon nešto interesantno! Sada je čitala i više nije obraćala pažnju na nas. Da li je to bila samo gluma ili stvarno nije bila zainteresirana za mene? No sada sam se ja zainteresirao za nju. Prilično nezrelo, znam, ali što mogu. Promatrao sam je. Izgledala je poput djeteta cvijeća, izgubljenog u kasnim devedesetim. Bez nakita i šminke, bila je neobična u svojoj jednostavnosti.
Kasnije, razgovarajući s njom, sve mi se više sviđala. Započeli smo o muzici, nastavili o znanju stranih jezika, nakon toga o putovanjima, zadubili se u raspravljanje o ljudima, pojedinačno i općenito. Prekidali su nas s vremena na vrijeme, onda su ipak odustali.
- Znaš, moram ti priznati da si me privukla jer si bila potpuno ravnodušna prema svima oko sebe, i prema meni, naravno - ironično se nacerila - nezainteresirana da upoznaš bilo koga od poznatih, a svi su ljudi došli ovamo upravo iz tog razloga. Htio sam se uvjeriti da je to samo gluma, da si izabrala samo profinjeniji i lukaviji način da nekoga privučeš.
- I zaključio si...?
- Ne mogu biti sasvim siguran, no čini mi se da si bila iskreno nezainteresirana.
Na to se samo nasmijala i pogledala u stranu, nemajući namjeru potvrditi ili zanijekati. Mudrica!
- Čak me ni glava više ne boli, ma zamisli! Ti si lijek za moje boli.
- Ne dramatiziraj! - licem mi je prošla glumljena bolna grimasa i tada smo se oboje nasmijali.
* * *
Sjedili smo nasred sobe i kartali. Zabava je jenjavala, ostalo je svega par ljudi. Lidija je već odavno nestala u nepoznatom smjeru. Obično sam i ja odlazila mnogo ranije, no ovo danas pretvorilo se u vrlo ugodan provod. “Da samo znaš kako sam uživala u tvom društvu, tamnooki viteže!” - razmišljala sam dok sam bacala karte. Bila sam na sedmom nebu. Njegove tamne oči pratile su svaki moj pokret, često se saginjao do mog uha da mi nešto potiho kaže, dodirivao me lagano i kada to nije bilo neophodno. Kada su mu donjeli gitaru i zamolili ga da nešto otpjeva, tihim glasom, spuštenih kapaka izveo je nekoliko prekrasnih laganica. Na kraju kada je utihnuo i posljednji zvuk gitare i njegovog glasa, polagano je otvorio oči i upro pogled u mene. Sekundu-dvije kasnije, iznenađeno je zatresao glavom, ozbiljan i dalek. Predivna, snažna senzacija opekla mi je utrobu. Bog mi je svjedok da nisam željela da se ovo dogodi, da se zaljubim u muškarca kojeg znam tek nekoliko sati. Sumnjala sam u svoje osjećaje, mogla je to biti obična zaluđenost, moguće je da mi je imponiralo što je on, tako željen i popularan, izabrao baš mene. Odavno me nitko nije osvojio tako potpuno i neočekivano kao on večeras.
* * *
Pjevao sam, a u svakoj riječi pjesme, pronalazio sam nju. Zar je moguće da sam se zaljubio? Da li je to ljubav na prvi pogled? Da sam mogao, beskrajno bih produžio ovu noć. Boljela me i sama pomisao na skori rastanak.
Bilo je već rano jutro kada sam je odvezao do stana. Čak sam je nagovorio da je pričekam dok se ne spremi za posao. Zašto jednostavno nisam uzeo njen broj telefona ili ugovorio ponovni susret? Zato što je imala momka? Možda... Ne vjerujem...
Sjedio sam u kuhinjici i čekao je, kada sam začuo Lidijin glas. Pritajio sam se, čak sam prestao i disati, ne želeći sada njeno društvo. No razgovor sam čuo više nego dobro.
- Ela, djevojko, nisam to očekivala od tebe. - zajedljivo je gunđala Lidija. - Što će ti reći dragi? Provela si burnu noć s najslađim stvorenjem na kugli zemaljskoj. - Spustila je glas i nisam razaznao riječi, ali po umornom odgovoru koji je slijedio, naslutio sam o čemu se radilo.
- Lidija, zaboga, otkuda ti takve ideje?!
- Još ćeš mi reći da nisi provela noć u njegovom zagrljaju, da te nije ni taknuo, da nije došao tamo zbog toga da nađe komada...
- Nije baš da me nije ni takno, ali niti blizu tome da smo se uopće i poljubili, a kamoli što drugo. Ti kao da me ne poznaješ...
- Eh, da je bilo tko drugi u pitanju, povjerovala bih, ali on je neodoljiv i k tome popularan I slavan... - Lidija je uzdahnula. Čuo sam korake koji su se približavali kuhinji.
- Nemoguća si, što te više uvjeravam, manje mi vjeruješ. Uostalom, pitaj ga sama. - Stajale su na vratima. Glasno sam se nasmijao vidjevši zabezeknut izraz Lidijinog lica. Ela mi se pridružila pomalo osvetoljubivim smijehom. Uz bijesni krik, Lidija je nestala.
- Vidio si je u pidžami i bez šminke. Nikada mi to neće oprostiti. - Tada se uozbiljila, pogled joj je odlutao u prazninu.
* * *
“Vidimo se”, rekao je jutros na rastanku. Užasna rečenica, a značila je upravo suprotno. Ne mogu reći da me iskoristio jer nije, bio je predivan, ali pomislila sam... ponadala se da ćemo se sresti još koji put... da će me zatražiti broj telefona...
Umorna sam, pospana, ali najviše razočarana. Samo želim stići kući, zabiti glavu u jastuk i isplakati se. Ili da odem van, zanemarim tugu i zabavim se njemu u inat. Njemu u inat? Zaista...
Što se to događa? Nastao je muk. Okrenula sam se...
* * *
Pogled u njenim očima dokazao mi je da nisam pogriješio. Prišao sam joj, uhvatio je za ruku i poljubio u dlan. Gledala me opčinjeno, bez riječi.
- Znaš da bih volio i više, ali pruži mi bar prijateljstvo.
Postala si mi dragocjena i ne želim te izgubiti. Uzimaš li me za prijatelja?
Pocrvenila je poput ruže, uzvratila blagim stiskom ruke i bez
riječi potvrdno klimnula glavom.
Izašli smo, ispraćeni zaprepaštenim pogledima.

- 16:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
priče iz života zaljubljene žene i majke i još puno više
JESPER JUUL
VAŠE KOMPETENTNO DIJETE

... Ono što se na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neodlučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i neautoritativnog polazišta. Po prvi put imamo razloga vjerovati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstavlja prijetnju za zajednicu, već da ona, naprotiv, može biti od presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu.

... Već stoljećima, obitelj postoji kao struktura moći u kojoj muškarci imaju moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta je moć bila apsolutna. ... Uspješnost braka ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se mužu, a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođavanje i poslušnost onima na vlasti. Obiteljska struktura moći bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ograničenjima ionako smanjene osobne slobode.

... Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje razvijale, trebaju biti sa odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno. Bilo kakva metoda ne samo da je izlišna, već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu na njihove najbliže i najdraže.

... Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. Putem takvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanjkanje tuđeg poštovanja uzimati osobno, a to nas opet vraća na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostavke za ljubav ili su njena posljedica?

... Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno ponašanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u njihovom životu pojavi kao problem.

... Danas, više nego ikada prije, oni roditelji koji žele pokušati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život, prisiljeni su eksperimentirati u različitim stupnjevima.

... Oni Jacobu (svom sinu) prenose poruku da predstavlja smetnju svojim roditeljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom slijedećem odnosu temeljenom na ljubavi: «Da bi te drugi voljeli, moraš izdati samoga sebe!»

... Društvena prilagodba nikada nije olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom kontekstu.