#ja nisam kiša koja vječno lije,ja sam samo biće koje voli,a voljeno nije#

*Bila je to još jedna mračna i hladna noć.Ležala je u krevetu sa suzama na licu...Mrak je bio oko nje i gutao je svaki njen jecaj i suzu. Osjećala se tako usamljeno,kao da nikog nije briga za nju. U mislima je vrtila večernji događaj koji je slomio njeno srce na tisuće i tisuće komadića. Činilo joj se da nikada neće zacijeliti. Vidjela je nju sa njezinom savršenom plavom kosom,dugim vitkim nogama,njene uvijek ulickane usne kako ljube njezino najdraže stvorenje na svijet. Kako se usudila poljubiti njeno središte svijeta i tako prekinuti tu svetu ljubav. Ona je barem mislila da je to tako sveto,ali noćas se pokazalo da nije.
Sve je krenulo od jutros kad se probudila prekasno,pa je zakasnila u školu,a profesorica iz kemije joj je dala neopravdani. Zatim užasna bilogija iz koje je opet dobila kebera. Ostatak dana je nekako preživjela.a čekala je samo poslijepodne da vidi svog Maria.Zvala ga je po peti put,ali on se nije javio. Već se zabrinula kad je ugledala njegov broj na ekranu. Umjesto milog glasa samo je začula hladnoću i neku čudnu tišinu sa druge strane slušalice. „Molim?“-hladno je rakao.“Nemam večeras vremena za tebe,ne možemo,se naći,ne zovi me više,s nama je gotovo...“Njegove riječi zvučale su kao mač koji je prodirao u njeno srce. Nije mogla vjerovati da on to govori,Mario koji ju je oduvijek nosio kao kap vode na dlanu,koji je svaki svoj slobodni trenutak proveo s njom...koji je bio temelj i razlog njenog života.Nije uspjela izustiti ni riječ,a on je poklopio. Prvo je stajala nekoliko minuta sva ukočena,ali onda je odlučila otići do njega i respraviti sve. Dok je hodala do njega vjerovatno nije imala ni pojma što on to radi.

Pokušavao je zaspati,ali nije mogao. Svaki put kad bi zatvorio oči vidio bi Maju sa suznim očima i izrazom lica koji nije pripado zemaljskom. Vidjela ga je kako čini nešto što nikada ne bi pomislio učiniti,ali eto je. Uhvatila ga je kako se ljubi sa najzgodnijom curom u gradu,Marinom. Oduvijek je o njoj maštao i kad mu je prišla te večeri samo se prepustio njoj i njenim usnama,zaboravivši pritom na Maju,na svih 6 mjeseci koliko su bili skupa. Sve je to prodao i izdao tog trentka.Marina je dobro znala da on hoda sa Majom,ali to je nije nimalo spriječilo da mu priđe.Sad kad leži u krevetu i razmišlja o svemu, vidi koliko je pogriješio.Ali sad je kasno.

Došla je do njegove kuće i vidjela poznati lik kako stoji pred kućom i ljubi neku djevojku... odmah je znala što se događa,znala je da se dogodilo ono najgore. Htjela je potrčati prema njima. Htjela je povuči je zakosu...iščupati joj svaki pramen kose,htjela je njemu razbiti nos...htjela je vikati i vrištati od boli. Ali jedino što je napravila je zajecala i srušila se na pod. Mario je to vidio i potrčao prema njoj. Ona je samo bijesno se istrgnula iz njegovih ruku i potrčala tko zna gdje. Htio je i on za njom,ali čuo je Marinin piskutavi glas:“Ma daj pusti je,nije vrijedna toga.“ U tom trenutku u njemu se slomilo sve ljudsko što je nosio,obuzela ga je sramota i bol. Mrzio je samog sebe zbog svega.Rekao joj je da ide i uputio se u nepoznato.

Tu večer je ona lutala sama u suzama. Pomišljala je na najgore stvari. Mislila je da je najbolje da zauvijek napusti ovaj svijet,ali neki joj je glas govorio da to ne učini,da on nije vrijedan njene boli. Uputila se kući. Otišla je u sobu bez riječi i samo umorno i iscrpljeno legla u krevet,ali san nije dolazio na oči. Znala je biti će to duga bolna noć.

A on je hodao od parka do parka,kafića do kafića,ali nije ju pronašao. Pomislio je da bi trebao otići do nje,ali nije imao snage. Bilo ga je sram. Jednostavno je otšao kući i pokušavajući zaspati znao je da se njegov život trenutačno skroz preokrenuo i da neće biti isti.

Razmišljala je kako će mu sutra prići,hoće li ga moći pogledati?A on je mislio što će joj reći,kako će se ispričati? I jedno i drugo veoma su patili tu noć,ali ljudske pogreške i brzopletost opet su uništili jojš jednu ljubav. Još jednom pobijedila je čista zloća. Hoće li Maja opet moći voljeti i hoće li Mario opet prevariti neku drugu curu...

Sljedeći dan su se susreli pred vratima škole. Samo jedan pogled je bio dovoljan. Samo jedan njezin pogled,plavim tužnim očima bio je dovoljan da ga baci na samo dno srama i stida,a samo jedna njegova riječ bila je dovoljna da ona zauvijek prestane vjerovati u ljubav. Znala je da je to bilo iz srca,ali ona to srce nije više doživljavala.
Ta riječ „Oprosti.“ – više nije zvučala iskreno.*

ej mace moje...
nisam vam dugo pisala..nije mi se dalo,a i nemam baš vremena..
našla sam jednu priču pa sam ju objavila..baš mi se sviđa..iako je tužna...
hvala na svim čestitkama za rođendan!!
pusicaa=) voli vas majap:)

što se tiče ove priče ne radi se o meni...da netko ne bi pomislio..