danas sam se zamislila nad svojom sudbinom.

Shvatila sam da je nemam.
Prvo, imam preko 20, a živim sa starcima. Da sam u Americi, bila bi glavni predmet ismijavanja kompletnog društva. That is, ako bih imala društvo, jer u američkim filmovima i onako nitko ne visi s propalitetima koji nakon srednje žive sa starcima. Budimo realni, nije da nisam razmišljala o preseljenju, ali to bi iziskivalo previše novaca. Koje ja, da budem iskrena, nemam.
Što me dovodi do druge točke, a to je neodgovornost. Katastrofalno sam neodgovorna, svjesna da bih vjerojatno u svojim godimama trebala imat nešto novaca spremljeno za crne dane, al onda opet kad pogledam, za koje crne dane? Pa mislim, ima li crnijih dana od onih u kojima otvoriš ormar i nemaš kombinaciju za obući koju si si trenutno zamslio? Dobro, u zadnje vrijeme barem trošim dio novaca na kuću, frižider, sestru i tako to, ali kako dođe, tako prođe. Iskreno se divim svojoj frendici koja ima ista primanja kao i ja a uvijek ima 5000kn na računu. Kapa dolje, stara, jednog dana ću možda i ja tako. Fuj, kako površno ovo sada izgleda? Baš sam kokoš. Kokoš koja ne brine o financijama i svojoj budućnosi. Površna kokoš :)
Treće, nemam dečka. Dobro, sad je to već polako postala kronična boljka. Stvarno se već zabrinjavam za svoju sudbinu. Ako znate nekoga mladog, slobodnog, zgodnog, pametnog i spremnog zadovoljiti sve nevjerojatno blesave želje potpuno lude studentice psihologije, molim, recite mu da se javi. Svakako pritom napomenite da pod "želje" ne mislim samo na odlaske u dućan zato jer mi se upravo zaželio frutek od banane.
četvrto, kronično imam 5 kila viška. Da budem najiskrenija što mogu biti, to mi je isključivo zato što nisam karakter i što sam lijena. Odlična kombinacija te dvije osobine kojima me majka priroda velikodušno nagradila omogućila mi je da na svoju težinu gledam kao na nešto kao "ah da, trebala bih". Da sažmem, kombinacija te dvije osobine uzorkuje nemogućnost odupiranja porivu da ODMAH pojedem krišku kruha namazanog nutellom (ajoj, da nisam toliko lijena sad bih otišla do frižidera), a odmah potom grižnju savjesti, ali nedovoljno jako da bih zapravo nešto učinila po pitanju trošenja netom zarađenih kalorija. Blago meni.
Peto(zar sam već na petom???), upravo je nevjerojatno koliko je beznadna situacija mog polaganja ovog predmeta koji mi diktira upis na diplomski studij. Naime (živjela Bologna), da bih upisala četvrtu godinu, moram imati apsolutno sve predmete do tada položene, što će reći da moram pod hitno dati ispit koji sam već dvaput pala (a od jutros mi se smiješi i treći pad), a nakon prolaska pismenog moram na usmeni koji, najblaže rečeno, sliči pomalo na zatvor u Remetincu. Ono, ne izgleda TAKO loše, ali znaš da neće dobro završiti.
I naravno, šesto, čini mi se da sam potpuno izgubila sposobnost socijaliziranja s drugim ljudima. Nešto tipa onog cara kojem se sve šta je taknuo pretvara u zlato. Samo što se meni sve pretvara u... No, pa ja sam pristojna djevojka, ne tjerajte me da psujem. :)
Nije da se ne trudim. Ne lažem, ne muljam, bar koliko sam u mogućnosti :), trudim se oko kava, izlazaka, samog odnosa, ali uvijek nekako nešto zapne. Imam sad tih par odličnih prijateljskih veza, ali ih se čisto bojim produbiti da se ne pretvore u... no, pa znate već što.
I kao kruna svega, mislim da ne pretjerujem. Dapače, umanjujem problem.
Morat ću psihologu. Srećom, poznajem ih barem šezdesetak. :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.