Dan kad sam plakala zbog nogometa

Danas sam pospremila sobu, sjela na isto mjesto, u isti položaj kao i kad smo igrali s Njemačkom. Upalila sam malo svjetlo koje je gorjelo i onda, gledala cijelu tekmu bez naočala. Sve sam napravila isto... A oni nisu. Neću reći da je sudac kriv iako bih puno toga mogla rećio zadnjem golu.
Ruke mi se tresu... Jedva ovo tipkam, ne mogu vjerovati da te tako "nevažna" stvar može pogoditi. A mogli smo... ovo je bila generacija iz snova...
Hvala ti, Slavene Biliću. Hvala Pletikosi, Oliću, Srni, Modriću, Klasniću... Hvala i svima ostalima koji su pokazali što sve možemo...
Ubiše nas Turci. Psihički, ne igrom. U igri smo dominirali gotovo cijelu tekmu. Toliko prilika... I onda kad sam pomislila da je sve gotovo, par sekundi produžena igra, ignoriranje od strane pomoćnog suca i gotovo. San je propao. Ne želim govoriti o jedanaestercima, nisam ih gledala. Nisam mogla nakon Modrićevog promašenog jer sam shvatila da je gotovo.
Ipak, hvala vam svima. Bili ste bolji, ali pravda ne prolazi na ovom prvenstvu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.