petak, 01.06.2007.
Odrastamo.
Puklo me večeras. Odrastamo. Mi - moji prijatelji - svi odrastamo. Ne mislim reći, starimo i postajemo prašnjave olupine. Mislim: odrastamo, rastemo, napuštamo ulogu djeteta i studenta i postajemo odrasli. Obrazovani smo, pametni, probitačni, volimo osjećaj vlastitog znanja i kompetencije. Ispred nas su, ako svijet za nas bude išao relativno pravocrtno i bez većih turbulencija u vidu udaje za serijskog ubojicu ili naglog preobrata na frutarijanstvo, dobre budućnosti. Ako dozvolim tijeku misli da krene onom jeftinom (ali upotrebljivom) metaforikom ceste, onda izgleda kao da napuštamo puteljak kojim smo dosad kaskali, i polako ulazimo na širi i udobniji autoput. Kolikogod puteljak ili makadam nekad bio neudoban i nezgodan za hodanje, na njemu se uvijek moglo naći puno zanimljivih ljudi i što je važnije, nekoliko dragocjenih prijateljstava; podosta alkohola i spavanja u jarku sa strane s kojekakvim likovima (if you see what I mean); uostalom, cijelim je puteljkom, bar s moje točke gledišta, postojao onaj osjećaj da ne moramo biti do kraja odgovorni, jer kvragu, mladi smo.
...
Lani me isto to uhvatilo, tamo negdje nakon odslušanog zadnjeg predavanja i u tijeku bučnog tuluma kojim cijeli Filozofski obilježava kraj još jedne školske godine (kad su djeca mlađa, onda se zadnji dan škole demonstrativno kidaju knjige ispred škole, a kad malo si malo stariji - dotad si već ovladao nekim vještinama konstruktivnog izražavanja, pa se napiješ ko stoka). Uhvatila me lagana panika da se približava kraj mog «pravog» života, i da će sve odsad sve biti plaćanje računa, izbor zavjesa u dnevnom boravku i zvanje policije kad se djeca iz susjedstva u naletu alkoholnog delirija počnu derati ispod prozora. Naravno, strah je bio iracionalan, ali ja sam ga osjećala svom silinom u vidu bodljikave kuglice u prsima. I onda sam se odlučila na kompromis i rješenje koje mi se tada činilo sjajno – upisala sam novi faks.
...
Kažem, puklo me večeras. Spremam se za izlazak večeras, ispod tuša pjevam I Wanna Be Sedated, i sve je sjajno, slijedi još jedan tulum, opet veselje, i ljudi ljudi ljudi. Zove me Maša, cijelu večer čekam njen poziv i nadam se da će mi reći da je dobila dream job, posao novinara u Slobodnoj. I dobila je! Skupa skačemo na različitim krajevima države, obećamo si da ćemo nazdraviti večeras u čast budućnosti, poklopim slušalicu, još jednom se nasmiješim u sebi kako je sve dobro ispalo, i onda mi sine: opa, budućnost, ona koje sam se bojala, ona u kojoj prijatelji odlaze nazad u Split, a one koji su ostali u Zagrebu viđaš na njihovom radnom mjestu i to je to, ona budućnost koju možemo nazvati – vrijeme poslovnih uspjeha i uspona, da, ta budućnost koja nije samo «plaćanje računa i izbor zavjesa za dnevni boravak», ali sadrži riječi odgovornost, posao, plaća, settling down ( ne mogu se sjetiti kako se to kaže na hrvatskom trenutno, pogledala sam previše Gilmorica bez hrvatskih titlova zadnjih dana i mahom razmišljam na engleskom), e ta budućnost je tu. I to ne pred vratima (opet ja s jeftinim metaforama), nego u sobi. Da, i svjesna sam da je rečenica duga i nezgrapna, ali ovo je tok misli kakav je bio, kao su Vaše misli posložene u red jedna iza druge i čekaju da ih netko pozove. U jebote, stvarno odrastamo.
...
Dakle, drugi faks. Upisala sam ga, u nadi da će sve biti kao prije. Naravno da nije. Malo sam starija, društvo brucoša mi nije toliko zanimljivo kao kad sam ja bila brucoš (gle čuda), a ni predavanja me nisu baš nešto impresionirala. Iako to je faks koji me zbilja jako zanima i jedna od stvari kojima bih se htjela baviti jednog dana onako usput, za dušu i osjećaj vlastite samoaktualizacije. Ali let's face it (i ovo je moment iskrenosti koji nisam uspjela podijeliti ni s najbližim prijateljima, i ne znam zašto – možda jer ih ne viđam dovoljno) - upisala sam ga prvenstveno zato jer sam se bojala kako je to ne biti studentica.
I tako. Puklo me večeras. Nije sasvim crno, uopće nije i ovo nije racionalizacija. S jedne strane je sve uzbudljivo, novo, imaš prilika, svoje pare, negdje tu između nas trčkaraju i neki preslatki tek rođeni klinci, alkohola još uvijek ima – uostalom i ne moraš više piti najjeftinije vino. Ali s druge strane, ta odgovornost. Posao. Razgovori o poslu. Rutina. Osipanje društava. Manje vikend-bjegova doma. Manje izlazaka. Manje tenisica, više štikli.
A kad su mi govorili da je najljepše đačko doba, onda bi se zatvorila u sobu, kukala da imam bubuljice i da me nitko ne razumije. Sad tek kužim da su bili u pravu, ali mi nisu to znali dobro razjasniti.
- 22:23 -
