Nedjeljno jutro
Opet malo snijega. A neka. Ako mu se baš hoće. Neka pada. Ako mu još nije dodijalo.
Biti odrastao podrazumijeva donositi odluke. Bitne odluke. Životne odluke. I nije lako. Nimalo nije lako. Tako i ja. Odrasla sam. Kao. Pa donosim odluke. Velike važne odluke. Odlučujem spakovati stvari. I ići dalje. Otići iz grada koji volim. Iz grada koji drži nebrojeno uspomena. I mojih i tuđih. Grada u koji sam došla prije mnogo godina. Bijelog grada. Velikog grada. Ostavljam i sve one koje volim u gradu. Sve ono što radim. Sve ono što me usrećuje. I idem dalje. U nepoznato. U grad u kojem nikada nisam bila. Grad u kojem ne znam nikoga. Baš nikoga. U nepoznato.
Nisam sigurna gdje su moji osjećaji trenutno. U plusu ili minusu. Izmjenjuju se glasni smijeh i tihi jecaji. Podsjeća sve ovo. Na početak jeseni. Na selidbu. Na ostavljanje. Na njega. Na suze i bol. Podsjeća. Puštam da moj racionalni um preplave glupa pitanja. Pitanja na koja mi nitko nije dao odgovore. Ponajmanje onaj čija je to dužnost bila. Da dužnost, jer kad odlaziš od nekoga dužan si reći barem zbogom. Ako ništa drugo onda zbog bontona. I zagledam se ponekad u onaj prst. Tražim blijedu crtu u korijenu prsta. Onu koja je ostala neopaljena suncem. Zbog prstena koji sam nosila. Nema je. Nema ni naznaka. Nema nikakvih dokaza da je nekad bio tu. Baš nikakvih. I ne govorim. Nikome ne govorim. Jer nema dokaza. Jer je svako pričanje besmisleno. Jer je svako sjećanje besmisleno.
Probudim se jutros. Bez prve misli. Prazna i spremna za novi dan. Buđenje kakvo najviše volim. Otvorim oči i zurim par minuta u plavi zid. Težina na trbuhu mi izbija prazninu iz glave. Pogriješila sam što sam to dopustila. Da prespava. Pogriješila sam što sam se u to upustila. Izvučem se iz kreveta i iz sobe. Zatvorim vrata nadajući se da će nestati. Dok se para diže iz ključale vode ne razmišljam o tome kako ću pogrešnome objasniti da sam pogriješila. Ne razmišljam o golim nogama na hladnom podu. Ne razmišljam o snijegu. Ne razmišljam o pakiranju. Ni o novom gradu. Razmišljam o njemu. Pitam se da li je otišao.
Nisam sigurna gdje su moji osjećaji trenutno. Ovdje ili daleko. Nisam sigurna jesam li sretna ili tužna. Pakovanje. Raspremanje. Toliko sam se puta spakovala u životu već. Toliko puta sam spremala sitnice u kartonske kutije i lijepila ih debelom prozirnom trakom. Toliko puta da postajem umorna. Toliko puta da razmišljam o smanjenju putnog materijala. Možda je vrijeme da prestanem nositi sve sa sobom. Stvari koje ne trebam. Stvari s polica. One koje skupljaju prašinu. Možda je došlo vrijeme za to. Da se ispravno spakujem. I ovaj put ne ponesem ništa sa sobom. Ovaj put da odem prazna. I pustim novom gradu da mi da nešto novo. Da me ispuni nekim novim osjećajima. Nekim novim uspomenama. Da mi stavi neke nove stvari na police. Nove anđele. Vrijeme je da se stari umotaju u zaštitu i slože u kutiju.
Valjda se radujem. Novom i nepoznatom. Valjda. Usipam mlijeko s afla toksinima u kavu. Čitam vijesti. Pahulje su pale i duž obale. Karnevali diljem svijeta. Jednom ću otići u Brazil. I nositi perje iznad guzice. Naučiti sambu i iskvarcati aristokratsku put. Ljuljat ću bokovima i biti najsretnija na cijelom svijetu. Prvo moram objasniti neke stvari golom frajeru koji mi stoji na vratima kuhinje. Ili ću prvo uraditi nešto drugo. Prošetam se par koraka po ledenom podu i utonem u snažni zagrljaj. Neka objašnjenja mogu pričekati.
|
