ponedjeljak, 30.10.2006.

Imam frendicu koja trenutno nema pristup internetu. Osim kada dođe meni. Tada se zaljepi za ekran i ne pušta. Bez daha čita blogove i sto drugih čuda koje nađe na netu. Ja obično pospremim stan i skuham ručak dok ona prvi put trepne i nešto kaže.
I onda je moj Vještac dragi uletio u stan i čim je vidio da čita blogove, kao iz topa je viknuo da i ja pišem blog. Ne znam zašto ali dobacila sam ubilački pogled. Kasnije se čudio mojoj reakciji i nisam mu uspjela pojasniti zašto tako.
Nije da skrivam blog a opet ni ne hvalim se s njime gdje god stignem. A uostalom, to mi je najbolja frendica, već 12 godina. Ona zna daleko više nego što je ovdje napisano pa nekako nemam potrebu da joj se hvalim....

U čudnoj sam nekoj fazi. Htjela bih promjenu, veliku, od posla pa na dalje, a ne znam ni sama od kud da počnem. Lagano frustrirajuć osjećaj.... Razmišljam šta bi voljela i mogla raditi i osim nekih nemogućih želja i željica, ništa mi ne pada na pamet. Naravno da zapovijednik u vojsci baš i ne mogu biti, iako bi mi odgovaralo da ja nekih pet šest godina gazim po drugima nut
Znam da bi za početak htjela malo biti kod kuće. Ovih dana sam tamo najmanje. Ne stignem ni skuhati ni pospremiti. To je samo jedan od miljon razloga što mrzim ovaj posao. I onda mi Vještac još prigovori kako mu nikada ne pečem kolače.
Suvišno je da vam opisujem kako mi je kosa otpala od muke, para krenula na uši a oči postale krvave. I naravno, tu sam mu svašta rekla i opet ispala najgora.... A ja jednostavno ne stignem! To bi bila frustracija broj 28!

Idem raditi nešto, danas nemam snage objašnjavati se sa kretenskim šefom....

- 09:23 - reci! (16) - Materijaliziraj ! - #

<< Arhiva >>