četvrtak, 17.11.2005.

~blokada~

I još jednom sam došla do zida, stojim i kao svaki pravi ovan lupam glavom u njega :)
Nakupilo se svega i svačega, po običaju ja to sve zadržavam u sebi ili jednostavno imam ispade na sve živo oko sebe i lagano pucam.
Image hosted by PicsPlace.to
Počele su me opet živcirate neke sitnice koje su u svakodnevnici normalne stvari, živciraju me babe koje sporo voze, kreteni koji sa fićom oduzimaju prednost,boja cipela kolegice na poslu, povremena ravnodušnost mog najdražeg.... jiiizzzzzzz, znam, trebala bi sjesti, pročistiti se psihički i sve bi bilo opet po starome, ali meni je ovih dana lakše lupati glavom od zid u nadi da će problemi nestati sami od sebe. Još da bi stvar bila gora, previše osjećam ljude oko sebe, njihova sranja i depresije, loše vibre, crne misli a dotukla me sinoć ona reportaža o onim dječacima kojima pucaju kosti. Da sam na vrijeme prebacila ne bi čula onog malog od tri godine kojemu je jedina želja da može hodati i da mu stalno ne pucaju kosti u rukama i nogama.... strašno! Nije to osjećaj žaljenja već osjećaj da im moram pomoći a ne mogu, osjećaj frustriranosti! Kad dodjem doma bacit ću televizor kroz prozor, zakucati sve sa daskama i ne želim više nosom promoliti u bilo koju realnost van mog svijeta....

- 23:23 - reci! (18) - Materijaliziraj ! - #

<< Arhiva >>