Purpurna maglica obavila mi tijelo.
Osluškujuć nemirna jutra
skidam tragove ruku,postojanost tebe.
Ne ispuštam glasa da san ptica poremetila ne bih.
Ni trzaja u meni nije bilo,sve si uzeo,prisvojio sebi.
Ulicom Mekanih stopa,uvenulih listova noge posrću.
Dok osjećaji zbunjeno se mješaju pokušavajući naći razlog
zbog kojeg sam s tobom,razlog poljupca za dobro jutro.
Hladnog dodira ruke,tvoje zabrinutosti.
Pokušavam spustiti ljestve života,
Na zemlju ih staviti, u kamenu stijenu ugraditi.
Škripe stara vrata koja se prošlost zovu,
tihu melodija zahrđalih panti
glasom vjetra i kiše,sviraju.
Škripe i suze na utrnulim obrazima dok
na srcu talog se stvara.
Al'to je dobro,znak da još postojim.
Obavijena maglicom dodirujem kapi rose.
Dok s nekim koji me još pronašao nije
mislima lutam,poljima i ulicama
umjesto djeci imena dajem.
|