Mafijasi
26.01.2006., četvrtak
SICILIJANSKA MAFIJA
La Cosa nostra (Naša stvar) jedna je od najstarijih kriminalnih bandi na svijetu i, dakako, najpoznatija. Korijeni joj sežu u devetnaesto stoljeće, a mjesto nastanka joj je talijanski otok Sicilija. Unatoč višekratnim naporima da ju se porazi i dalje je žilava. Prisutna je osim naravno u Italiji i u Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama. Vođstvo joj se nalazi u obiteljskim zajednicama koje su postale prototip mnogim kriminalnim udruženjima na svijetu: obitelj Bonnano, Corleone, Madonia…Europski policijski izvori vjeruju da sicilijanska mafija ima oko tisuću petsto članova i gotovo petnaest tisuća suradnika na jugu Italije. Glavni prihod joj potječe od trgovine kokainom i heroinom. Devedesetih godina prošlog stoljeća sklopila je ugovor s kolumbijskim kartelom kojim je dobila ekskluzivna prava prodaje južnoameričkog kokaina u Europi. Godine 1992. sicilijanska mafija uvezla je više od dvjesto tona droge u Europu, na čemu je zaradila oko deset milijardi dolara. Ekonomska moć sicilijanske mafije tako je velika da su braća Cuntrere, Paolo i Pasquale, 1980. godine kupili karipski otok Arubu, a s njim i hotele, zemlju, banke, policiju, carinske službenike, državnu birokraciju i političare. Osim ogromne ekonomske moći sicilijanska mafija posjeduje i moć nad velikim brojem političara i poslovnih ljudi. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Italija je na poticaj nekolicine hrabrih tužilaca provela akciju Čista ruka s ciljem da se iskorjeni korupcija koja je zahvatila sve razine vlasti i poslovanja u Italiji. Rezultat akcije, nakon dvije godine provođenja, bio je više od tisuću petsto političara i poslovnih ljudi uhićenih i optuženih za korupciju. Do 1993. godine trećina članova talijanskog parlamenta bila je optužena za korupciju, a pod istragom je bio i direktor državne medijske kompanije RAI. Zaključeno je da je mito tijekom osamdesetih i devedesetih godina dostizao cifru od oko dvadeset milijardi dolara, a skandal je prisilio mnoge važne javne osobe da napuste političke položaje. |
ARKAN
|
ARKAN RAŽNATOVIC ŽELJKO je bio sin Veljka Ražnatovica, pukovnika JNA koji je oslobodio Prištinu. Arkan na turskom jeziku znaci "tajna u korijenu". Željko Ražnatovic je uzeo to ime po tigru o kome je citao u jednom stripu. Cesto je govorio da je to bio carobnjak. Željko Ražnatovic je sebi dao nadimak, koji je cesto skracivao u Ari. Kada je ubijen 15. januara 2000. godine u beogradskom hotelu »Interkontinental« imao je 48 godina. Bio je biznismen, vlasnik FK “Obilic”, Komandant Srpske dobrovoljacke garde, predsijednik Stranke srpskog jedinstva i velika faca u srpskoj mafiji. Bio je vlasnik voluminozne vile u Ljutice Bogdana broj 3, FK “Obilic”, firmi SDG kompani, “Ari kompani”, “Vizantin kompani”, Zadruge “Delije”, poslasticarnice “Ari” i pekare “Srpska kruna”, kockarnice u Hotelu "Jugoslavija". Bio je oženjen estradnom princezom Svetlanom Cecom Velickovic-Ražnatovic. Imao je devetoro djece iz pet brakova - Mihajla, Sofiju, Andjelu, Milenu, Nikolu, Vojina, Mašu, Veljka i Anastaziju. Bio je i djed jer mu je cerka Andela rodila unuce. Govorio je tecno engleski, francuski i italijanski, a sluzio se njemackim i holandskim jezikom. Hobi mu je bio sakupljanje slika srpskih slikara i u svojoj vili poseduje pozamašnu kolekciju. Željko Ražnatovic nije pušio, nije pio i ustajao je svaki dan u sedam sati ujutru. Arkan je bio borac, covjek jake i nezgodne naravi, strah i trepet za svoje neprijatelje. Govorio je: - Ja sam lav koji živi kako živi i sve što mislim to i kažem! Odrastao je na Novom Beogradu, a kasnije se preselio u Ulicu 27. marta. Prema dostupnim zvanicnim podacima, završio je srednju i Višu ugostiteljsku školu i Višu menadžersku školu, a ove devedesetih je diplomirao i na Višoj trenerskoj u Novom Sadu na temu "Priprema igraca za utakmicu". Njegova životna prica zato jeste toliko orginalna da se može nazvati samo – arkanovska. Arkan je bio i lice sa raznih poternica od Interpola do Haga i jedna od najkontroverznijih licnosti sa kraja dvadesetog stoljeca u Evropi. Arkan je bio optužen pred Haškim tribunalom. Luis Srbur, tužilac Medunarodnog suda za ratne zlocine u Hagu saopštila je 31. marta 1999. godine da je u septemrbu 1997. godine podigla optužnicu protiv Željka Ražnatovica Arkana. Ona je tada rekla da optužnica ostaje pod pecatom. Dve nedelje kasnije, 14. aprila 1999. u Hagu je objavljeno da je Arkan optužen za zlocine protiv teške povrede Ženevskih konvencija i kršenje zakona i obicaja rata. Roden je 17. aprila 1952. godine u Brežicama, gdje je njegov otac Veljko Ražnatovic bio na službi, pa ga je, uglavnom, podizala majka Slavka. Otac je upoznao u Prištini i sa njom izrodio tri cerke i sina Željka. Majka Slavka je bila iz ugledne porodice Josifovic, a otac Veljko iz crnogorske porodice Ražnatovic od ugleda. Kako mu je otac kao pukovnik avijacije preseljen na aerodrom Pleso, Željko je šest godina proživeo i u Zagrebu, a potom se seli u Beograd. Buntovan po prirodi Veljko Ražnatovic je izgubio posao u armiji, a time i brak. Roditelji su se Željku razveli i neko vrijeme je živio sa majkom Slavkom i sestrom. Od malena je bio jako napredan i nestašan i valjda mu je zato prvi nadimak bio Hibrid. To mi je ispricao jedan taksista koji je bio njegov drug na Bulevaru revolucije u Beogradu. Ime Arkan uzeo je poslije po jednom liku - carobnjaku iz omiljenog stripa kojeg je citao u detinjstvu, ali mu se i kasnije vracao. Željko Ražnatovic je sa 14 godina došao je u sukob sa zakonom. Džepario je Beogradjane i krišom otvarao trafike. Zbog kradje osuden je 1969. godine na tri godine maloljetnickog zatvora u Domu za maloljetne prestupnike u Novom Sadu. Upisali su ga u Pomorsku školu u Kotoru, ali je Željko sa društvom pobjegao u Italiju. Tamo je vježbao svoju laku ruku. Krajem šezdesetih i pocetkom sedamdesetih mnogi nestašni srbijanski momci, prije svega, Beogradjani i Zemunci, našli su se preko granice u Italiji. Ocekivali su med i mleko, a docekaola ih je surova ulica. Da ti italijanski dani nisu bili laki, govore i cinjenice da je, na primjer, Rade Caldovic na pocetku svoje internacionalne karijere 1972. godine u Veroni dobio metak u stomak. U Rimu je zaglavio u zatvor. Veliko je pitanje da li je stvarno preko granice ilegalno prešao skriven među točkovima šlepera-hladnjače ili je još u zatvoru obučen za specijalne zadatke “za državu” i životarenje od pljačke banaka. Novine su pisale da je, zapravo, Veljko Ražnatović zamolio svog prijatelja iz mladosti, Staneta Dolanca, da policija njegovog sina izvede na pravi put i od njega napravi korisnog građanina. To se pomalo kosi s pričom da ga se otac odrekao, iako je prihvatio uzeti aparat za dijalizu koji mu je Željko kupio od prvih kriminalnih prihoda. Oko toga je između njih došlo do žestoke svađe i međusobnih optužbi tko je više obrukao obitelj Ražnatović, na što je sin počupao sve cjevčice od aparata, počeo šutirati sve po kući i vikati: Umri kao pseto, ako već hoćeš biti pošten! U Milanu Arkan nije priznavao čak ni Dragomira Petrovića Drneta, kralja tamošnjeg podzemlja i zeta kuma mafije iz Calabrije. Dok je Drne osuđen na doživotnu robiju, Arkan je izbjegao da odgovara za masakr u milanskom restoranu Kiko prvog veljače 1974. godine. Signore i signori, čemu uzbuđenje! Ovo je samo obična pljačka. Za poslušne nema nikakve bojazni. Zato vas najljubaznije molim da budete tako dobri i darežljivi i - otkupite svoj život - cerekao se Arkan, kao da izvodi kabaretsku točku, kad se s još dvojicom krinalaca pojavio, maskiran crnom ženskom čarapom preko glave, a naoružan revolverom, mašinkom i sačmaricom prestrugane cijevi. Dok su svi gosti uslužno vadili svoje novčanike, skidali satove i nakit, banuo je, Paolo Tongiorgi i bio pogođen iz sačmarice. Samo pola sata kasnije, ubojice su skinule maske i vratile se na mjesto zločina, da uživaju u panici koju je izvazvalo počinjeno zvjerstvo. Međutim, netko ih je prepoznao po visini i kožnim jaknama koje su nosili i policija je uhapsila Božidara Vulićevića, zvanog Koko ili Ćora, i Aleksandra Marića. Samo je glavni kolovođa tog razbojništva, Željko Ražnatović Arkan uspio pobjeći. Već narednih mjeseci otpočeo je paklenu seriju pljački švedskih banaka. Dana 19. travnja 1974. godine ispred GT Banke u Göteborgu, kuriru je oteto 9000 Kruna, pošto su ga napadači s nekoliko snažnih udaraca drškom od pištolja oborili na pločnik i hladnokrvno ušli u njegovo vozilo, kako bi u puškaranju izbjegli policijsku potjeru. Svjedoci su poslije kao jednog od trojice razbojnika prepoznali Željka Ražnatovića. On je bio i glavni vinovnik pljačke jedne druge podružnice iste banke 17. svibnja, kao i pljačke još jedne banke četiri mjeseca kasnije. Dana 17. listopada kao u nekom filmu o zlatnom dobu čikaškog podzemlja uletio u jednu štokholmsku banku i naočigled osoblja i klijenata blagajnici kroz šalter pod nos proturio čeličnu cijev kolta i pokazao na torbu koju je trebala napuniti novcem. Kriminalni utržak ovog je puta iznosio 80.000 Kruna. Za nepunu godinu dana uspio je postati kriminalac za kojim se traga u Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji i Švedskoj. Samo je nekoliko puta bio uhićen i osuđen, ali nijednu od tih kazni nije izdržao do kraja. Uvijek je uspio pobjeći. Naknadno je otkriveno da je bio vođa poznate pobune u milanskom zatvoru San Vittore. Poznanstva sa djevojkama uvijek je započinjao predstavljajući se kao trgovac na veliko, direktor hotela, ili diplomat. Arkan je birao isključivo zanimanja koja su svuda podrazumijevala ugled i novac. Ali umio je biti i jezivo brutalan. Djevojku koja se hvalila da ga poznaje namamio je u svoj stan i za kaznu joj lice prislonio na usijanu plohu štednjaka. Uvijek je bio showman, pa je za vrijeme pljačke u Njemačkoj, u dobro osiguranoj banci u kojoj su kamere snimale svaki detalj, Arkan trijumfalno skinuo zaštitnu masku i nasmijao se, a jednu od potjernica Interpola pratila je Arkanova impresivna fotografija kako kao kip stoji nasred prostorije s uperenim revolverima, dok njegovi kompanjoni ubiraju harač. Najupečatljiviji kriminalni poduhvat izveo je u rujnu 1979. godine nakon pljačke štokholmske CE-Banke. Policija je uhvatila jednog sudionika, izvjesnog Talijana Carla Fabiania, koji će se poslije mnogo godina u Beogradu, pojaviti pod imenom Giovani Di Stefano, kao vlasnik jugoslavenske osobne iskaznice s nepostojećom adresom u najbližem susjedstvu Slobodana Miloševića - Tolstojevoj 31. Dok je Fabiani davao svoj iskaz pred štokholmskim prvostupanjskim sudom, u sudnicu su iznenada upali Arkan i još jedan kriminalac s uperenim pištoljima. U općoj gužvi, četvorica čuvara su ranjeni i prebijeni, a trojica kriminalaca su skočili kroz prozor i sjeli u automobil koji ih je čekao na ulici. I Arkan je u Italiji prišao klanu Ljube Zemunca, koji je bio najaci i najsnalažljiviji od svih iz Jugoslavije. Taj beogradski klan, u kome su bili Ljubomir Magaš, zvani Ljuba Zemunac, Rade Caldovic Centa, Goran Vukovic, Đorde Božovic Giška, Branislav Matic Beli, Kristijan Golubovic, Darko Ašanin, Vasa Šangajac, pa i Željko Ražnatovic Arkan, kasnije je od sedamdesetih do osamdesetih godina prošao kroz gotovo sve njemacke, ali i francuske, italijanske, belgijske i švedske apsane. Kasnije je Željko Ražnatovic u Jugoslaviji osudjen i 1972. na šest mjeseci, a 1982. na osam mjeseci zatvora. Prva kazna ga je natjerala da pobjegne iz zemlje, pravo u Englesku. Tamo je sreo siromašnog Italijana koga je kasnije 1979. godine u Švedskoj izvadio iz zatvora. Devet godina Željko Ražanatovic nije dolazio kuci. Provjeravao je bogastvo Evropljana. U inostranstvu, zbog oružanih pljacki Ražnatovic je juren, hapšen i osudjivan u Belgiji, Švedskoj i Holandiji. Ove zemlje su za njim raspisale potjernicu, a na osnovu kojih ga i Interpol traži. Željko Ražnatovic je u dosijeu Interpolu bio zaveden i pod imenima Željko Ražnjatovic, Roberto Betega, Paul Betega, Marsel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D.Peno, Damian Peno, Rodoljub Kalicanin, Marko Markovic, Miroslav Petrvoic, Đorde Rolovic, Milko Sarvic, Mario Valentini, Pol Karsenti, Marko Markotic, Mario Valentino. Kada je 22. oktobra 1974. godine švedski biro Interpola zatražio od Generalnog sekretarijata Interpola da objavi "crvenu poternicu" za Ražnjatovicem, beogradski biro Interpola obavestio je druge zemlje da je u periodu 1970-1972. godine “ovo lice u Jugoslaviji više puta osudivano prvo kao maloljetnik, a zatim kao punoljetno lice. Presude su izricane zbog kradja, teških kradja i oružanih pljacki”. Ipak, najspektakularnije je bilo ono što je, navodno, namjeravao učiniti: sa susjednog krova ubiti u zatvorskom dvorištu ubojicu jugoslovenskog ambasadora u Štokholmu - Miru Barešića. U Ražnatovicev dosije unijet je novembra 1991. godine podatak da njemacke vlasti procenjuju da bi mogao izvršiti atentate na ministre inostranih poslova Nemacke, Italije i Francuske. Avgusta 1992. godine Interpol je preko Londona pronosio vijest da je “Ražnatovic postao srpski lider, da koristi "ratno ime " Arkan i da ga sredstva informisanja u Srbiji prikazuju kao heroja, u vezi sa gradjanskim ratom u Bosni”. Drugi poslovni uspeh Željka Ražnatovica bila je proizvodnja svih crveno-belih obeležaja najpopularnijeg fudbalskog kluba u Jugoslaviji. Firma Delije je bila oko pet godina iskljucivi proizvodak i prodavac zastava, kapa, bedževa, šalova, transparenata FK “Crvena Zvezda”. Od 1994. do 1995. godine Arkan je bio predsednik FK “Priština”. Diplomirao je na Visokoj trenerskoj školi u Novom Sadu i 1996. godine stao na celo FK “Obilic”. Za pet godina ta ekipa prošla je kroz pet liga, od beogradske zone do prvaka SRJ. Od trenutka kada je zvanicno beogradski poslasticar po imenu Željko Ražnatovic Arkan, vlasnik FK "Obilic", došao u posjed šampionske titule 1997 i zamalo su igrali ligu sampiona. Na početku agresije na Hrvatsku Ražnatovića uhićuju hrvatske vlasti u Dvoru na Uni gdje pomaže terorističke akte pobunjenih hrvatskih Srba. Nakon tri mjeseca zatvora (iako je osuđen na dvadeset), pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, biva pušten iz zatvora i vraća se u Beograd. Međutim vrlo brzo vraća se u Hrvatsku nakon što 11. listopada 1990. godine osnuje paravojnu formaciju Srpska dobrovoljačka garda. Ta će paravojna formacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počiniti mnoge ratne zločine, a zbog kojih će protiv Ražnatovića Međunarodni sud u Haagu podići optužnicu za ratni zločin. To i ne čudi s obzirom da je jednom prilikom, na samom početku rata, javno iskazao svoje velikosrpske stavove koji su ga kasnije odveli u zločin: Nećemo više biti ovce! Bićemo prije svega vukovi ili još bolje moji "tigrovi"! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sjedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku djecu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvaćaju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru. Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Split, su srpski gradovi u koje su se na silu naselili katolici. Došlo je najzad vrijeme da ih odatle istjeramo! Borimo se da povratimo granice bivše Jugoslavije, sve do Sežane, jer su to srpske granice, Slovenija će opet biti Srpska Slovenija, Hrvatska - Srpska Hrvatska, Bosna - Srpska Bosna, Makedonija - Srpska Makedonija. Slovenija je srpska zato što sam ja u njoj rođen i zato što su se Slovenci udružili sa našim neprijateljima, ustašama, pa ćemo morati da ih vojnički porazimo, a pobjednik ima pravo da po svom ćefu kroji granice i osvojenim teritorijama daje imena koja on hoće. Zato je moj borbeni poklič: ‘Jebaću im i oca i majku!’ Ako nas ustaške snage budu napale i ako u kontranapadu budemo prinuđeni goniti ih do Zagreba - a ja sam uvjeren da je ulazak u Zagreb jedini način da se definitivno obračunamo s ustaškom ideologijom - onda ću ja sasvim sigurno otvoriti jednu slastičarnu na Jelačića placu. Ulaskom u Zagreb, mi bismo te poštene Hrvate koji su u njemu taoci, oslobodili od hipnoze rimokatoličke crkve i vratili ih u realnost, kako bi mogli da uvidjeti da je Nemačka bila i ostala ono što jeste i shvate da je mizerno da se i dalje Nijemcima ulizuju, pjevajući "Danke Deutchland". Željko Ražnatović Arkan ubijen je 15. siječnja 2000. godine u beogradskom hotelu Interkontinental. Do danas nije ostalo jasno da li je Arkanova ubojstvo bilo mafijaški obračun ili politički motivirano ubojstvo. |