Ispod koje zvijezde stojiš, da se zagledam u nju.. ?

Ne volim kada nismo zajedno. Prelako se naviknem na to da si mi blizu, da te imam oko sebe - kad se motam po kući, kad se sunčam, kad gledam TV, kad spavam. Naviknem se lako na tvoje dodire, tvoje poljupce i tvoje poglede, koji su uvijek tu. Kad god ih trebam, kad god ih želim.

I onda se to prekine. Nestane.

Odjednom više nisi tu. Da, dobro, još uvijek si moj. Znam to. Još uvijek me voliš, i još uvijek se viđamo ... no nije to to. Fali mi ono kad otključavamo vrata i zajedno ulazimo u stan, zajedno peremo ruke, zajedno kuhamo ručak. Ili kad ti kuhaš ručak, a ja se vrtim oko tebe

Kad smo daleko, jako daleko ... onda ležim na onoj pješčanoj plaži na kojoj smo bili zajedno. I ponekad gledam nebo. To je jedino mjesto na svijetu gdje gledam nebo. Mir je, tišina. I mrak. Onda mislim na tebe. Kad gledam puni mjesec kako obasjava površinu mora. Zamišljam da smo zajedno, i da zagrljeni promatramo zvijezde. Zašto to nikada ne činimo?

Drugi put, kada budemo tako daleko, daleko jedno od drugog... Pogledat ću nebo, i nazvati te. I reći i tebi da pogledaš nebo. Možda me to utješi. Možda si tako, na barem trenutak, budemo bliže ...