U ovom predivnom razdoblju jesenskih rokova kada se svi studenti vraćaju u naš predivan Zagreb pun smrada crknutih rakuna (čitaj beskućnika i mačaka jer kod nas nema rakuna) iz kontejnera na užasnoj sparini zadnjih dana ljeta prije nego nas opere osvježavajući pljusak nadolazeće jeseni i parkovi nas počaste predivnim bojama, a temperatura izvlačenjem marti i kožnih jakni iz ormara punih moljaca, ja uzimam malu pauzu od učenja nepotrebnih definicija socijalnih znanosti koje nikada u svojoj profesiji neću morati diktirati i odlazim na chillout u parkić sa svojom dragom prijateljicom kako bih napisala na papir (čitaj laptop tipkanjem jer ono ko još piše na papir osim ak nije dnevnik) svoje gadne misli, samoubilačke nagone zbog učenja i filozofije potaknute novonađenom inspiracijom nakon više od dvije godine.
I inspiracija je nestala nakon ovo paragrafsko velike rečenice. Ajmo pisat random misli. Sin Željke Markić je gej (hvala na informaciji). Familijarna projekcija, much? Guglaj kaj je projekcija u smislu obrambenog mehanizma ak ne znaš. Al’ trebo bi znat. Ili ne bi. Ne znam. Kad smo kod Markićke, s obzirom na ponovni raspad naše “Vlade”, ponovno su bili izbori. Što je nama studentima jako super jer možemo zaraditi lake pare, a boli nas pimpek za outcome jer onak, za par mjeseci će se raspast opet, a mi još 300 kunića u džepić. Zanimljivo je i to da kada nam dođu turisti i kada ih pitate kako im je u Hrvatskoj, da nakon prve rečenice hvaljenja ljepota i nacionalnih parkova naše drage domovine (Plitvice su totalno ridiculous i Japanci misle da se voda svaki dan pušta iz nekih kineskih naprava i umjetnih vodopada), dolazi ona druga rečenica podsmijeha: “Hey, your government fell again, right?”. Vidite kak smo poznati? Po Plitvicama, Game of Thronesu u Dubrovniku i po vlasti koja pada u kvantiteti bilo čega što ispustiš, pa ti to po zakonima gravitacije ide prema dolje. Već znam da ću dolje početi dobivati komentare koji burno brane svoje političko stajalište za koje zapravo nikoga nije faking briga i ovo je satirični esej jedne 19-godišnjakinje i ti, da ti, iz SDP-a ili HDZ-a koji ovo čitaš, nemoj se spuštati na tu razinu. :) ‘Cuz nobody cares and you’re a grown-up.
Nije li zakon kada ti um besciljno promatra ljude i komentira svakog tko prođe i totalno ih pokušavaš psihoanalizirati i pogoditi u svojoj glavi kakav su dan imali? To svi radimo. Nemoj srat da to ne radiš. Još je bolje kako ti mozak funkcionira ovisno o situaciji. Ono, imaš totalno ful zgodnog frenda i to ne primjetiš dok on ne prekine s curom i onda ti dođe do glave “e jebote, sad ga mogu gledat, ali samo gledat”. Onak sam skužila da si lijep i ponosna sam jer imam zgodnog frenda e. A i možeš ga slobodno gledat bez ikakvih zabrijavanja i činjenice da bi se u tebe mogla zaletit neka aždaja s tom količinom snage i ljubomore ko da je profesionalna igračica ragbija.
Sada sam shvatila da mi svaki paragraf nema veze s vezom, ali onak hej, rekla sam da pišem random misli. Update: frendica kao čita sa strane, a zapravo nas check-ina i brije po mobitelu. I neš joj nejde piva. Što se to danas događa? Morala bih ju pitat jel joj je uopće ok da ju spominjem i/ili će me još tužiti zbog povrede privatnosti i objavljivanja neželjenog sadržaja. Ili kako god. Još nisam naučila cijeli uvod u opću teoriju prava i države. Boli me pimpek.

Oznake: politika, teen, studenski život, sarkazam, prijateljstvo, dečki, ljubavni jadi