srijeda, 04.07.2007.
Valpovo
Grad u srcu Slavonije, cca. pol sata vožnje po zaobilaznici od Osijeka.
Hmmmm? Ok, pol sata ima od kuće moje bake do kuće moga ujaka, ako ja vozim. Ako vozi Ero, onda je to vrijeme ipak nešto kraće 
Ja ću vas kroz Valpovo provesti svojim očima i djetinjstvom, a konkretnije činjenice možete naći na stranicama Wikipedije
Dobrodošli u Valpovo!
Ovaj sam vikend u Valpovu bila povodom osamdesetog rođendana moje bake. U Valpovu i Osijeku još imam i dva ujaka, te sestričnu i bratića sa svojim obiteljima. U dva dana sve ih je trebalo posjetiti, da se netko ne uvrijedi, a slavljenica se i inače žali da smo kratko kod nje, stoga nisam uspjela posjetiti i poslikati baš sva mjesta koja sam željela.
Jedna od meni sretnijih vijesti bila je da je kula ponovo otvorena za razgledavanje. To je znamenitost koju sam svakako morala ponovo vidjeti. Na kulu sam se zadnji put popela prije dobrih 15 godina i više, tokom rata bila je zatvorena, a razlog tomu bio je što je kula bila "okupirana" od lokalne radio postaje 
Bila sam zbilja presretna kada sam čula da se opet mogu popeti uskim kamenim stubištem.
Sada se ulaz u kulu naplaćuje – 3 kn za odrasle, 2kn za djecu, za bebe – džabe, a sredstva idu lokalnoj izviđačkoj zajednici.
Kula pripada kompleksu srednjovjekovno-baroknog dvorca Prandau-Norman.
Uz dvorac se nalazi i prekrasan park, prostrani pejsažni perivoj
sa svojim "znamenitostima" kao što su prastara Platana
i, svojevremeno, jedno od tek tri drva Ginkobilobe u Hrvatskoj
Voljela sam se polako šetati tim parkom, stazicama, zamišljajući sebe kao stanovnicu dvorca u haljini sa širokom krinolinom.
U parku je smješten i dječji vrtić, što je baš super za klince – u prirodi, okruženi zelenilom, daleko od prometnica, buke, smoga...
Na ovim sam se ljuljačkama i ja ljuljala – nisu li baš super? A u drvenoj kućici sam usrala svoju novu zimsku jaknu nečijim govnom 
! Sestra i bratić bježali su od mene ko od vraga.
Kroz Valpovo teče rijeka Karašica (ime je dobila po ribi Karasu, sram vas bilo!).
(most Malta preko Karašice na ulazu u centar)
Sjećam se jedne zgode, svaki put bi mi ju dedin prijatelj Brico ispričao kad bi se sreli; imala sam oko 4 godine, pecala sam sa dedom i njegovim društvom na Karašici, a zaprav sam ga svako malo gnjavila da mi se piški ili kaki, da sam gladna (pojela im mamce od žganaca). Baš mi je bilo dosadno jer ništa se nije događalo, jako duuuugo nitko nije upecao ništa. Onda je jedna zagrizla na dedinu udicu, a ja sva sretna i ponosna, popela se na neki brežuljak (20cm visine), digla ruke i zaderala se "Moj deda šampinjon!!!!!!!"
Preko mosta Malta ulazimo u centar grada
Krajem lipnja i početkom srpnja održava se Ljeto valpovačko (LJETO VALPOVAČKO piše na ovoj zelenoj traci). Kako nikad nisam uspjela dobiti godišnji u to vrijeme, i ova me manifestacija razveselila nakon dugog niza godina.
Nekad je to bio najobičniji seoski kirvaj (barem ga se ja tako sjećam), sve puno štandova s razno-raznim đinđama, cirkusom – deda mi nikad nije dao da odem vidjeti biće pola žena pola sirena strahujući da ću imati noćne more. Nisam mu znala objasniti da je mene zanimalo hoće li joj se vidjeti spoj tijela i kostima ili će ipak biti realnije...
Danas je taj vašar ipak nešto ozbiljniji i vrijedi mu prisustvovati. U dvorištu dvorca održavaju se koncerti, kroz grad prolazi povorka KUDova u narodnim nošnjama, koji potom izvode narodne plesove na pozornici na Korzu.
Moja ujna ima veliku lutku s ovakvom nošnjom. Jednom je mene obukla u nju (nošnju, ne u lutku) – jedva sam stala u nju, al nekako jesam – i onda me "tjerala" da njene goste nudim s kruhom i soli 
.
Dalje;
Na ovoj livadi, lijevo od kipa Bogorodice, nekad je stajalo kino. U ratu je bilo jako oštećeno te je prije koju godinu i srušeno. Zadnje u tom kinu gledala sam "Peti element". Ludnica! Kino je bilo malog kapaciteta, a film hit, te su ljudi su donosili svoje stolice, i zdušno, iz sveg glasa, navijali za Brucea! Mnogo godina prije toga seka i ja krenule smo na nedjeljnu matineju, željele smo pogledati "Družbu Pere Kvržice". Nažalost, datum prikazivanja filma koji je stajao na plakatu, s vremenom je izblijedio, završile smo na "Dvanaest žigosanih"! Naime, "Družba Pere Kvržice" prikazivala se koju godinu prije.
Na istoj slici, skroz lijevo, možete vidjeti terasu hotela. Nekad je bila zatvorena prema ulici, a noću je s nje dopirala vesela muzika. Rat je i to razorio.
Ispred terase je autobusni kolodvor, a u sklopu hotela bila je brijačnica u kojoj je radio dedin prijatelj Brico
kao što vidite ni brijačnice više nema. Za to je ipak odgovorna modernizacija grada i otvaranje profesionalnih frizerskih salona.
Preko puta kina je valpovački Korzo, centar centra
Tu sam provodila večeri sa svojim valpovačkim društvom, tu su se rađale prve ljubavi. Nekad Korzo nije vrvjeo bircevima.
Na korzu je bila (i mislim da još uvijek je. Prošle godine je bila, ove ju nažalost nisam uspjela posjetiti) slastičarnica "Korzo". Jedino sam njihov sladoled od limuna voljela.
Na zgradu hotela, prema zapadu uz glavnu cestu, naslanja se pošta, a uz nju je nekad stajala Čitaonica. Čitaonice se sjećam kao mjesta gdje je deda bježao od bake (kada iz nekog razloga nije mogao u ribičiju). U Čitaonici nije čitao, ali je kartao belu i igrao šah.
Ni čitaonice više nema.
Ovdje me je baka slala svako jutro po kruh i mlijeko, ali i po još neke potrepštine. Često i po nekoliko puta dnevno.
Valma je za mene bila pravi mali raj. Prvi "veliki" trgovački centar koji sam vidjela! Onda su došle Bille, Kauflandi... i Valma je postala mala. Al još uvijek se drži!
I, na kraju, zidić:
Nemam posebnu priču vezanu uz njega, osim što me je oduvijek fascinirao.
Eto, to je moja priča o Valpovu.
Kao što sam već rekla, nisam imala vremena posjetiti baš sve što sam željela, niti poslikati kak spada, no nadam se da ću za to uskoro imati priliku, što znači; nastavak slijedi.
Pozdrav iz Slavonije!
- 09:23 -
Molim, bez stida, srama i ustručavanja (16) - Pali printer! - #
