i dalje peder... koji malo manje plače.....

vraćao sam se iz grada jučer...bilo je tako prokleto vruće - kapljice znoja skupljale su mi se na dnu vrata i u malim potočićima vrludale mojim leđima natapajući na koncu svog kratkog puta rub mojih gaća...sjedio sam u polu praznom vlaku kontrolirajući se da udišem na usta,budući da mi ustajali zrak,pomješan sa znojem ostalih putnika i njihovim jeftinim parfemima nije činio neko osobito olfaktivno zadovoljstvo...čitao sam knjigu, pokušavajući ignorirati razgovore oko sebe...sve više i više sam bio nervozan - ni sam ne shvaćajući zašto...prestao sam čitati kad sam shvatio o čemu se radi... osjećao sam nečiji pogled... nije da nisam navikao na poglede "isusek gle peder" u tim međugradskim vlakovima,ali ovaj put je bilo drugačije... bio je nekako siroviji nego obično i nije sadržavao samo gađenje...lagano sam dignuo pogled - pretvarajući se da i dalje nezainteresirano čitam knjigu, i vidio konduktera koji je sjedio na drugom dijelu kupea...četrdesetak godina, otkopčan gornji gumb na košulji... odvratna znojna dlakava svinja držala je ruku u džepu od hlača i lagano stiskala ne skidajući pogled s mene....istog trena vrati o sam se čitanju knjige, uvjeren da se "frajer samo počohao po jajima"... međutim nisam se više mogao koncentrirati na knjigu, koliko sam intenzivno osjećao da me i dalje gleda... nisam više mogao izdržati. spustio sam knjigu na krilo i pogledao ga... umjesto da odreagira kako sam si ja to zamislio - da skrene pogled, ne on je nastavio zuriti u mene pogledom kojim žena od 150 kila gleda 6 cheesburgera na tanjuru pred sobom...brrrr... strećom,pa je taj trenutak prekinula fućkaljka i vlak je krenuo... on je ustao i zamolio karte na pregled... otvorio sam novčanik i pokazao mu godišnji pokaz, od kojeg je njega definitvno više zanimalo moje krilo... brrr još jednom.. otvorio je vrata i otišao dalje,a ja sam se vratio knjizi... već u sljedećem trenutku mi je sve to bilo smiješno...šta sve neću doživjeti,mislio sam si...
nekoliko minuta kasnije stajao sam na vratima - budući da se vlak približavao mojoj stanici,apsolutno zadubljen u čitanje... vrata iza mene su se otvorila i osjetio sam nečiju ruku na mom boku i čuo "dečko jesmo gledali mi kartu?" okrenuo sam se, sa pogledom kojeg bi se prepala i ona klinka u egzorcistu izmičući se njegovoj ruci... "vi ste gledali..ja nisam" procijedio sam kroz zube suzdržavajući se da ne povratim... "gle pedera malog kak se bahato razgovara" gledao me ravno u oči. pogled mu se promijenio ...sad je bio bijesan...a ja budala bahata ne bih bio ja da mu mrtav hladan ne odgovorim "samo kad pričam s latentnim pederčinama".. negdje u pola moje rečenice u tom malom međuprostoru između dva kupea stvorila se nakakva premorena žena koja se vjerojatno vraćala s posla...na to je onaj bijes u njegovim očima postao još siroviji i taman je dignuo ruku da mi vjerojatno zvizne šamarčinu,kad je skužio da je žena iza njega ispustila onaj zvuk kad te nešto prepadne,a najviše zvuči kao "hi"...tako da mu je ruka ostala na pola visiti u zraku... "samo dajte - baš mi se ide na more na račun HŽ-a" odvalio sam... vlak je svom srećom upravo u tom trenutku stao i otvorio vrata i ja sam se okrenuo i išetao van.. zamnom je ostala nevjerojatna količina glagola "jebati", veliki broj moj, što živih,što mrtvih rođaka i tu i tamo pokoja životinja... vlak je zatvorio vrata i krenuo dalje, kad me sustigla ona žena i pitala , "kaj si se šverco ili kaj?".... nasmijao sam se i rekao "tako nešto".... krenuo sam zapaliti cigaretu i shvatio da mi se ruke tresu.... bože kakav freak.....

zato sam bio toliko lud sinoć... međutim danas je bio super dan.... polako počinjem shvaćati HTML kod predloška svog bloga - kao što vidite iz priloženog,pa sam cijeli dan proveo pred kompom,ustajući samo zbog tuša ili da si napravim još jednu ledenu kavu... tako da se danas nije desilo apsolutno ništa zanimljivo... A. mi je poslala poruku "pozdravi s mora"... baš mi je drago da će se dugo družiti sa svojim Djetetom i Best frendicom na cijelom svijetu koja živi u ulici nikole šopa broj pet be.... to sad kažem...a kad skužim da je neću vidjeti 15ak dana očekujte malo drame .. ;)

šetao sam cure (svoja dva gerijatrična terijera) večeras... i dok sam sjedio na klupici čekajući da one obave sve što trebaju, u jednom trenutku su mi zamirišale jagode, pa sam se sjetio jednog divnog jutra u stanu kod Prvog.... uh.

A. je otišla...sad sam službeno SAM.........tužan sam, vruće mi je, ljepljiv sam i spava mi se ... neću pisati... nemam živaca....idem spavati...možda se opet životinjski prasnem s diorovim manekenom na zadnjem sjedalu pariškog taxija... držite mi fige

do neke prigode kad ću biti bolje volje......

danas sam slučajno nabasao na dvije slike u A.-ninom mobitelu... zaboravio sam na njih.... na jednoj je samo Prvi. na drugoj Prvi i ja.... gledao sam ih dugo.... progutao knedlu i spustio mobitel... i to je bilo to... nije boljelo... samo sam se pitao sjeća li se što je rekao A. onaj dan kad su slikane.....

(primjetite da nema upitnika nigdje... pazio sam na to ovaj put....)

nakon što sam završio druženje s A. družio sam se malo i sa Nekad groznom... u zadnje vrijem vidim da je ona zapravo super... samo je trebaš skužit..... no - bila je gladna i zaputili smo se , hmmm a sad iznenađenje : put Subway-a.... Saša je bio na blagajni... ponovo onaj blesavi red i TROJE ljudi koje slaže JEDAN sendvič... Nekad grozna je inzistirala da i ja jedem... imali su samo crni kruh, pa sam odustao od sendviča, ali sam pristao na kolačić.... "Koji ćeš kolačić?" pitala me... "Onaj visoki za blagajnom" - odvalio sam kao iz topa dovoljno glasno da me morao čuti.. nije odreagirao... ili možda je... ne znam - prosudite sami . naime - pogled u pod i nestajanje u stražnju prostoriju se broji kao reakcija ili ne? i ponovo nitko nije znao naplatiti sve to, pa je u pomoć pozvan Saša.... he he he.... no on je odbio to sam otkucati nego je održao trominutni tečaj mlađoj kolegici... meni je savršeno odgovaralo... naravno cijelo vrijeme je pogled bio na blagajni... međutim druga sitnica mi je zapela za oko : na radiu madonna, a on naslonjen zdjelicom na pult jedva primjetno mrda bokovima naprijed- natrag....uf... da mi je bilo biti pult,,, ;) (palo mi je upravo napamet da se jako objektificiram kad su frajeri u pitanju - s Prvim je to bila patkica za kupanje, sa ovim pult.... bilješka sebi - razmisliti o tome)
Nekad grozna je u jednom trenutku bila vrlo zločesta i odlučila još više isprepadati djevojku za blagajnom... No gospodična budete ili ne budete vi to ?!? rekla je i u slijedećoj sekundi prasnula u smijeh.... mala je premrla, a Saša se nasmijao.....btw - definitvno je gay ;) pokupio sam dva paketića s pulta i krenuo van.. na izlasku smo dobili ono standardno "dođite nam opet", a Saša je dobio "naravno".... preko ramena uz najjebozovniji treptaj koji sam ikad izveo..... :)
pas mater, da sam mu bar u stanju uvalit broj ... :)))

naravno, A. i ja smo se družili danas...počelo je razgovorom o centimetrima. smijali smo se... čudili se.... na razne načine dolazili do nekih bivših veličina...(ne želite znati) zaključili da su ipak bitni...
a onda je razgovor krenuo u ozbiljnijem smijeru...... ako ikada budem htio imati dijete s "nekim svojim pederom" A. će mi ga roditi... bez beda .. uz dva uvijeta : 1.da spermu doniram ja , 2.da ju dostavim u čašici ... ;) sumnjam da ću ikada htjeti dijete.... (koliko god primamljivo zvučao njegov vjerojatni opis - prosječne visine, veeeeeeelike oke (jedno plavo jedno smeđe)sa još većim trepavicama, tatina ženstvenost i mamina vještina mijenjanja gume na autu)
a onda smo došli do ljubavi...
za promjenu jedini subjek razgovora bila je ona...(zna li uopće) što želi, treba li joj , i je li dovoljno hrabra da proba maknuti na stranu sve predrasude,i sva sranja iz prošlosti i prazne glave ode na spoj s Malim... ljubila se s njim u subotu... dopisivala u ponedjeljak... danas već panično tražila način da pobjegne od toga glavom bez obzira.... pokušavala je naći dlaku u jajetu koje još nije ni razbila, ali bit će da je nije našla - jer dok ja ovo pišem ona doma spava, izmorena od šetnje jarunom s Malim...:) nije mi se javila kao što je obećala,pa ne znam šta će biti iz svega toga.....kako god bilo - nadam da će biti dobro po nju...

ponovno dječaci i djevojčice - pazite što pitate ! odgovorit će vam se.. i iako vam odgovor neće biti u potpunosti jasan učinit će vam svašta... smijat ćete se od muke, plakati od sreće, bit ćete bijesni i popušit ćete previše cigareta.... nije mi jasno . zašto MORAM pitati?!
tko razumije shvatit će
pišem vam možda ponovno tamo pred jutro.

sjedim za tipkovnicom. zima mi je... razmišljam zašto uopće pišem blog? treba li mi nešto iz "hm05.blog.hr" dijela života. nešto što će me zauvijek vezati uz njega... na jedan indirektan i suptilan način tako sam svaki dan ponovo s njim... pitam se čita li me? falim li mu, kao on meni... vjerojatno je odgovor na oba pitanja "ne"... nije važno - i dalje pišem ... iz bilo kojeg razloga... ionako nemam što pametnije raditi...

zatvorio sam prozor... kako može biti tako podlo hladno usred ljeta?! sutra su najavili vruć dan... a grad prazan.. istovremeno plus i minus... nema svih onih likova i svog onog polu- svijeta kojeg tako ne želim sresti... opet - s druge strane nema ni onih koji mi toliko fale.. ne mislim samo na prijatelje i kolege s faxa... mislim na one ljude koje jednostavno znaš iz viđenja... nikada niste progovotili ni riječi , ali jednostavno se poznajete.... vidiš im u pogledu da i oni tebe prepoznaju kada stojite na stanici i čekate tramvaj koji ne dolazi...
samo da se maknem od doma.... Moji su na godišnjem... već godinama čini mi se... i bit će na godišnjem još isto toliko... proklete bile državne firme, prekovremeni rad i viškovi sati.....ja ću si nadam se uskoro skončati muke . . . idem u Beograd... ali kako ? dekadentno trošenje na Hvaru ostavilo me na nuli... gotovinu nisam držao u ruci već danima, a kartice stenju, plaču i mole za milost kad otvorim novčanik.....posudit ću lovu za kartu od A. ili će mi teta poslati.... bilo kako ... treba mi beogradskog zraka ... prljaviji je nego zagrebački - a to djetetu grada savršeno odgovara...

volim putovati... sjesti u autobus u cik zore sam.... staviti slušalice i otvoriti dobru knjigu....gledati kako kilometri prolaze..... nitko me ne poznaje. mogu biti bilo tko... ne volim pričati s ljudima u busu... oni su nevažni.... sve ih zanima moja priča.... nisam im jasan.. i uživam u tome... nije im jasno zašto ih ignoriram... konačno odustaju... prelazimo granicu... a onda napokon vizura ogromnog grada.. većeg od zagreba... prelazimo savu a meni se steže grlo ... toliko volim taj grad....nešto što najviše volim jest izaći iz autobusa, progurati se kroz gomilu cigana i taxista naguranih pored bunkera, proći 100 metara i sjesti u park.. zapaliti cigaretu i samo uživati u buci i smogu..

toliko smoga da su ti sve pore na tijelu zatvorene u roku par minuta...onda taxi i sms da stižem za 10 minuta... teta čeka pred zgradom i plaća taxi... kao što će sve plaćati idućih dana koje provedem kod njih... osjećam se kao skupa drolja... samo bez onog prljavog dijela ...i jesam drolja - ona najgora vrsta... prodajem ljubav.... ona to zna - za boga miloga i ona je takva... isti smo... bezuvjetnu ljubav ostavljamo nekome drugome... mi smo Material Girls...
već na ulazu u stan miriši kava i lazanje.... mixer je upaljen.... što će reći da su i palačinke tu negdje..... volim što pokazuje da me voli.. za razliku od moje majke..... ostavljam torbe u hodniku i odlazim pod tuš... izlazim preporođen ... kava je savršena . . . izvaljeni u fotelje gledamo fashion tv... pričamo malo... izlaže mi planove za večeras.... umoran sam......
odrijemam malo u fotelji... budim se pokriven istom dekicom kojom me baka pokrivala dok je bila živa.... tužan sam..... odlazim kod ujaka... on živi u neboderu do.... peti kat... lift je jednako pošaran kao i tolike godine prije... možda su se natpisi promijenili... stojim pred vratima iza kojih je moje djetinjstvo.. barem onaj sretan dio.....zvonim ....ovdje postajem netko drugi... ovdje sam ponovno ono malo dijete koje se raduje malim stvarima...nema plazma tv-a i otvorenih računa u restoranima... material girl se raspada u milijun komada..... ljubim ujnu, grlim se sa ujakom i igramo onu istu igru koju igramo oduvijek - tko će koga jače stisnuti i tako pokazati koliko mu je onaj drugi falio... bratić mi sad već ima tri godine... manje će mu trebati da se sjeti tko sam........ taj vam dio n znam prepričati... djeca prebrzo rastu , da bih uopće mogao pretpostaviti kako će reagirati.... kuha se još jedna kava..... ono što slijedi je ono zbog čega i idem u beograd.... ulazim u Zadnju sobu..... mjesto na kojem je vrijeme stalo kad sam imao sedam ili 10 godina... bakin francuski krevet... svake je godine isti... kao da će se svakog trena raspasti... to je jedna od onih stvari koja je umrla,ali joj to nitko nije rekao...... obožavam ga.... rasturam plahte i legnem na cvjetno zelenu tkaninu madraca.... punim baterije i praznim se istovremeno... to je moje utočište .... na tom krevetu sve postaje nevažno....uživam u pozitivnim vibracijama koje isijavaju iz njega.... sva bakina ljubav... ponovno imam pet godina i ona me mazi po kosi i priča priče o partizanima...... svake godine pričaju kako će preurediti taj krevet....nadam se da nikad neće.....u zadnjoj sobi uvijek plačem... i uvijek se osjećam toliko bolje.... nešto mi govori da ću ove godine itekako plakati..... mislim da ću tek tamo preboljeti Prvog ..... na tom trošnom starom francuskom krevetu presvučenom zelenom tkaninom prošaranom zlatnim cvijećem će sve , kao i toliko puta do sad -biti dobro.....

a sada povratak u stvarnost.... 3:54 minute.... krajnje vrijeme da idem spavati,ako se sutra mislim ustati do podne..... idem kod A. pit ćemo kavu i žaliti se kako je vruće.... i bit će nam super.... a možda svratim i na nešto slatko u Subway? ;)

ubili su sva mala afganistanca prošli tjedan... objesili su ih ... jednog pored drugog.... zašto? zato što su se voljeli. barem se nadam da su se voljeli.... nekako bi manje tužna bila njihova priča...
a onda kreće moje razmišljanje :"dva muškarca koji se otkriju goli pod jednom dekom bez dobrog obrazloženja bit će kažnjeni sučevom presudom. " članak je taj i taj šerijatskog zakona... zamislite samo koliko bi se glava kotrljalo, da se kod nas netko sjeti provesti u djelo zakon tog tipa... moja glava bi se kotrljala zajedno s mnogima... no to nije povod za ovaj post....
retoričko pitanje...cijene li mali afganistanci ljubav više ili manje od nas kojima je dana tolika sloboda u odabiru onoga s kojim ćemo se naći pod istom dekom ? nekako imam osjećaj da da... jer što ti imaš za izgubiti svakom novom beznačajnom vezom? baš ništa.... zadovoljavanje fizičkih potreba, strah od samoće, materijalna sigurnost i još bezbroj trivijalnih razloga postali su dovoljni da se damo nekome na neko vrijeme - nikad u potpunosti, skrivajući ljubav od samih sebe - čuvajući je za neka druga vremena ili je zatirući u potpunosti kako ne bi bili povrijeđeni . . .
ovo nisu moja iskustva - ja sam još uvijek freak među pederima po pitanju emocija - ali se tako ponaša 99,9 % ljudi koje poznajem ... zamislite da će vas sutra objesiti rame uz rame s onim koji danas dijeli krevet s vama . . . ja nemam koga trenutno... ali uvjeren sam da bih stajao pored nekog koga volim...... koliko to još pedera može reći?
pobjegle su mi malo misli od početka pisanja ovog posta - previše su me puta prekinuli. zato ću sad stati - dok ovo trkeljanje gore ima imalo smisla..........

nisam vam ispričao jedan detalj od prošlog tjedna... A. me odvukla u Subway - koji ja, ne znam iz kog točno razloga ne volim.... vjerojatno me za Mc Donalds veže previše lijepih uspomena iz djetinjstva.. :) stajali smo u redu dok je neki apsolutno ne znanimljivi, očito gay prodavač pokušavao složiti sendvič...to je trajalo i trajalo... i onda je naposlijetku frustrirano viknuo Saša dođi molim te ovo otkucaj, jer cu ja poluditi ako budem morao taknuti blagajnu još jednom.... nema tužnije scene od kraljice prikovane za pult fast food restorana - koliko god on up-scale bio..
i onda se pojavio Saša... wow.... visok, svjetle kose, jebeno zelenih očiju....apsolutno kandidat za Dječaka na biciklu (moj idealni frajer - o tome ću vam nekom drugom zgodom)... i naravno super ljubazno otkucao sendvič... kako me A. predobro poznaje, zadržala se u nekakvom nebitnom razgovoru s njim... ja nisam mogao skinuti pogled sa Saše.... sve što sam uspio izgovoriti bilo je "mama kupi mi kolačić"... dobio sam kolačić.. nije bio nešto osobito ukusan, ali sam ih bio u stanju kupiti 45 samo da vidim tog malog ponovo i ponovo....... vratili smo se kod A. na posao gdje su mi ona i Amadeus održali predavanje na temu : upucavanje frajerima na javnom mjestu...
na trenutak sam zbilja pomislio da i nije najkompliciranija stvar na svijetu kupiti kolačić, platiti i uz lovu za kolač dodati i papirić sa brojem telefona.... onda sam odvrtio tu scenu u glavi i realno zaključio kako ja to nisam u stanju... previše bajki koje su mi čitali kad sam bio mali ostavile su mi u glavi sindrom princa na bijelom konju - onako ja sjedim i čekam, a on dojaše i spasi me ... tako da je sve ostalo na apstraktnom pojmu malog slatkog iz subwaya, zbog kojeg ću ja ponekad pojesti pokoji chocolat chip..
ali da je barem sve tako jednostavno.... naime ja zbog toga imam grižnju savjesti! (?!?) kao da sam na neki način prevario Prvog... kao da sam mu lagao koliko mi je stalo do njega... kao da sve što sam mu ikad rekao pada u vodu ako nastavim dalje....realno znam da to nije tako, ali svejedno me kopka...

po logici - kada padneš s konja, najbolji način da se oslobodiš straha od jahanja je da se ponovno popneš na konja trebao bih si priuštiti Sašu... samo jedini problem je u tome što meni logika nikad nije bila jača strana.....;)

wow... fine mrtve djevojke... po ne znam koji put... i svaki put me taj film opasno strese.... uf... to mi je trebalo ... nakon tri dana vegetiranja u stanu i minimuma moždanih aktivnosti baš me je trebalo nešto pomaknuti s mjesta. . .nisam pisao dva dana - nisam imao o čemu... u glavi mi je bio apsolutni vakuum...dane sam provodio u krevetu cuclajući zeleni čaj i čitajući bestidno loše knjige... imena neću navoditi - ne želim vam pasti u očima baš toliko ... ;) zadnji dani bili su moje depresivno razdoblje... onda kada su mi sve i svi dosadni i ne želim se javiti na telefon baš nikome... onda kad su mi razmišljanja vrlo rijetka i uvijek pretjerano crna.... srećom pa su ta razdoblja poprilično kratka, i tako sam ja već danas na uzlaznoj putanji da se vratim u fazu super vedrog i veselog sebe...

fale mi svi ljudi s kojima obično provodim dane... neću ih zvati prijateljima - da se gamad ne umisli... fali mi Princeza više od svih... blizu za njim na popisu su Manda i Miranda, a od Shoppingoholicarke se polako distanciram - da mi lakše padne kad na jesen ode u beč na fax... sa A. se nisam vidio od četvrtka... i ona mi fali.. ona i njena baby V. idu na more drugi tjedan... nek im je sa srećom u potrazi za bogatim, obdarenim i nadarenim tatom... :)
na jedan potpuno drugi način fale mi prijateljstva koja sam zapustio.... ne znam kako mi je to palo na pamet... valjda zato što sam pospremao kutiju sa slikama... i vidio puno ljudi s kojima sam bio tako blizak u jednom ili drugom trenutku svoga života.... vrijedi li ta prijateljstva obnavljati? ili su se ona razvodnila s razlogom? koliko bi me od tih nekad dragih ljudi gledalo istim očima kad bi im rekao da sam peder? ne želim o tome uopće razmišljati i kvariti si uspomene.....a možda bih baš trebao krenuti redom po imeniku i dogovarati kave sa nekad dragim ljudima, baš da vidim tko bi kako reagirao? hm... bilješka sebi - razmisliti o tome!

imam osjećaj da ću još pisati danas, ali za sada pozdrav od mene...

zadnja dva dana nisam izašao iz sobe... nemojte odmah stvarati sliku u glavi.. nisam ležao sklupčan u mraku slušajući ninu simone i mislio na Prvog. dapače..... nisam mislio na njega gotovo uopće..... odlučio sam da mi treba promjena... i tako, umjesto da se ošišam - kao što to obično činim kad odlučim preboljeti razna sranja u životu, odlučio sam se na manje radikalnu varijantu. preuredio sam si sobu! izbacio sam dva ormara , oslikao jedan zid i izbacio 10 velikih crnih vreća smeća koje sam nekad zvao uspomene..... kakva katarza... čuo sam se s Princezom - mojim najboljim prijateljem. pitao me kako sam, i što je s Prvim.. rekao sam mu kako mi se nije javio i kako mi je zbilja drago zbog toga. i nisam mu lagao..nekim čudom sve one silne emocije su splasnule - sve više uviđam kako ih Prvi nije vrijedan...on je sada pospremljen na dno jedne male kutijice uspomena u kutu mog ormara. tamo će biti neko vrijeme. a kad dođe sljedeće veliko pospremanje vidjet ćemo hoće li tamo ostati ili će završiti u jednoj od nekoliko crnih vreća pored kontejnera moje zgrade...... eto toliko za ovaj post... umoran sam od zadnja dva dana- i to nakon dugo vremena umoran od nekeg konstruktivnog a ne izmoren od kontempliranja nad Prvim. sviđa mi se taj osjećaj...
PS : obećajem da ću sada - kada je sobica još malo pa gotova naći više vremena za blog.... i njega moram malo preurediti i popuniti.... ;)
pozdravljam vas Ja

možda pesimističan naziv donese ljepši kraj od Gay love?
ne znam ni sam koliko dugo nisam bio online.. virus , pa odlazak na hvar, pa i dalje virus... dobrih 20 ak dana pisao sam postove
prepune emocija, neizmjerne ljubavi i želje da mi se vrati... i onda sinoć - taman u trenutku kada sam srušio windowse shvatim - jedan folder sam zaboravio prekopitati prije nego što zauvijek nestane.... možda mi svemir (iz principa ne koristim termin Bog - ljut sam na njega ovih dana) poručuje kako ništa,a posebno nitko nije vrijedan mojih živaca?
heh... mogu se samo nadati da H. (ili Prvi kako ćemo ga zvati u daljnjem textu) neće biti baš prečest gost u mojim kasnonoćnim trkeljanjima...
ali ajde - ja ne mogu biti ja,bez da se mučim malo...

prekinuli smo ono tamo davno... to sve znate..... Prvi je prekinuo pisati.. ja sam nastavio... nismo se čuli ni vidjeli neko vrijeme...poslao sam mu poruku da mi fali, na što mi je on potvrdio da ne želi vezu samnom... onda je on ispisao onaj manifest svoje emocionalne hendikepiranosti..... ponovno se nismo čuli,ni vidjeli....a onda se sjetio... poželio mi je sretan put i dobru zabavu na Hvaru... bio sam apsolutno izvan sebe.... presretan .... sjetio se... vratio sam se s hvara.. nisam stigao misliti na njega preko dana... sanjao sam ga svaku večer... nisu to čak ni bili snovi - bilo je to više maštanje u onom stanju kada se svijest polako gasi, ali nije još sasvim ustupila mjesto snovima... pričali bi dugo... zamišljao sam da ga zanima kako mi je prošao dan....čuo bi mu glas... njušio bih njegov parfem... sjedio bi kraj mene na krevetu, tako da sam osjetio njegovo bedro na svojem... no to su samo bila maštanja zaljubljene budale koja tone u san...
toliko sam ga želio vidjeti... pomiren s činjenicom da nećemo biti ponovno zajedno....želio sam da me nazove da se vidimo.. da obavimo onaj razgovor koji mi je obećao.... pazi što želiš-možda ti se i ostvari, rekao sam sam sebi toliko puta u životu,pa tako i taj dan.. dan ili dva nakon što smo se A. i ja vratili u Zgb. sjedili smo kod nje u veži i pokušavali sastaviti mail Zaljubljenoj (o tome neki drugi put - podsjetite me da objevim post "hvar: retrospektiva"). u jednom trenutku na pola metra od mene stvorio se Prvi ! ulovio me apsolutno nespremnog.. zbilja sam se ponio kao (emocionalni) idiot... trudio sam se, probao normalno pričati, kao da on nije Prvi - kao da je samo H. - slatki mali crnooki kojeg poznajem iz neke priče sa sretnijim završetkom... na pola mi je uspjelo... poslao sam mu poruku, ispričao se za svoju reakciju kad sam ga vidio i obećao da ću kad mi se bude javio za kavu ponašati kao " netko sa (emocionalnom) inteligencijom većom od sobne temperature" . nije odgovorio - nisam ni mislio da će...to je bilo početkom prošlog tjedna... do danas se nismo čuli.... zblija sam uvjerio sebe da mi može biti samo prijatelj...čak ne prijatelj... bivši... (koliko god ne zadovoljavam njegove kriterije da se tako nazivam) poslao sam mu neki link, koji mi je A. dala - za koji sam mislio da će mu trebati za posao. pogodite od kuda njoj taj link .. ;) shvatio sam to u trenutku kad mi je odgovorio (?!) na poruku... pozvao me k sebi... da ga jebeš, pa valjda sam u stanju popit kavu s njim, mislio sam si... bez obzira što mi je svako jutro prva i svaku večer zadnja misao u glavi nešto u vezi njega... i što me svaki, ali baš svaki dan barem 6,5 puta nešto podsjetilo na njega... nisam trebao otići... trebao sam se dogovoriti za kavu negdje u gradu,neki drugi dan.... ali ne... jedva sam hodao, noge su mi bile tako teške... spuštao sam sam sebe na zemlju - idem popiti kavu s njim... možda ćemo i razgovarati... možda će me moći pogledati u oči i reći mi da me ne može voljeti... nadao sam se epilogu svih epiloga.... kakva pogreška je bila ući u taj stan... stan u kojem sam ga ljubio, stan u kojem sam bio ljubljen,stan u kojem sam tako jako plakao kad mi je rekao da je gotovo.... dva smo sata doslovno ćaskali... nisam mogao više... nisam htio otvarati razgovor u deset navečer... nisam ga htio otvarati uopće.... sva moja uvjeravanja samog sebe kako znam da je zauvjek gotovo, rasplinjavala su se svakom minutom mog boravka u tom stanu... ponovo sam ga samo htio zagrliti,poljubiti i reći mu da ga volim i da želim biti s njim..... nisam mogao učiniti to sebi.. znao sam što ću naći u njegovom pogledu ako to napravim... stvar koju najviše mrzim.... sažaljenje... kao kad vidiš psa lutalicu - mali sori,ali u mom životu nema mjesta za tebe...jebeno sažaljenje koje toliko prezirem.. poslao sam mu poruku kako mislim da prijateljska varijanta neće ići,barem ne još, budući da ga još želim ... ništa nije odgovorio... a nadao sam se da će barem napisati ok ili bilo što...baš ništa.... ležao sam u krevetu i nisam mogao zaspati... naravno da sam mu poslao još jednu poruku... iskrenu do bola... da mu zavidim kako mu može biti tako svejedno... i zaista mu zavidim... on je složio svoje kockice u glavi, u pogledu mene još u onu prokletu nedjelju kada smo i prekinuli... odgovorio je . i naravno onako kako samo on zna... tako da mni zazuji u ušima i još jednom krenem na emocionalni vlak smrti . . . nije mu sve jedno, ali mi on ne može uzvratiti osjećaje i zbog toga mu je žao.... sam sam si kriv... vukao sam ga za jezik i dobio ono što sam tražio... sažaljenje... zato dragi moji - pazite što pitate, možda vam bude i odgovoreno.....
tempus fugit* rekao je netko jednom....lagao je... tempus se razvlači kao kauguma koja vam se zalijepila na đon od cipele jednog vrelog srpanjskog dana... i s time se moram pomiriti...nema rješenja na brzinu... Prvog ću uvijek voljeti... Prvi će uvijek biti moj prvi dečko, prva prava ljubav i ljubavnik, prvi peder koji mi je slomio srce.... i zbog svega toga ne želim da nestane iz mog života.... ali još jednostavno nemam snage, gledati ga u oči i lagati mu da je prijateljstvo ono što želim od njega... ali jednog dana djevojčice i dječaci i Vaš će M. imati prijatelja u svom prvom dečku... u to sam uvjeren... samo dovoljno tempusa mora proletjeti.