Biti homoseksualac, kako to govore da nebi uvrijedili nas pedere, nije nimalo lako. Kroz svoje sazrijevanje, kad počmeš shvćati da te privlače dečki, znaš da to neće biti prihvaćeno pa se od samog početka počinješ skrivati i prekrivati, te vrlo brzo shvatiš da teško da ćeš ikad živjeti lagodnim životom kao i većina heteroseksualaca. Dok imaš tek 16 a većina tvojih prijatelja ima cure još uvijek misliš da bi ti se mogla dogoditi ljubav. A onda se polako oni i žene, sretni su ili se barem takvima čine, jer koliko god tebi to bilo čudno, oni svaki dan mogu jebati svoju ženu.
Od svoje 16 do 18 godine maštao sam o svojim školskim kolegama. Znao sam da je to samo mašta i da ne postoji šansa da Zoran želi se jebati samnom, a još manja šansa da on i Slaven bi htjeli zajedno samnom se igrati goli i međusono se jebati. Ali uživao sam u tim svojim maštarijama. Zoran je bio plav, nešto niži i dobro građenog tijela, a Slaven je bio crn i jako dlakav dečko, pravi muškarac. Ne znam što me je privlačilo na Slavenu, možda to što sam uvijek zamišljao da ima veliki kurac. Nikad se nisam zamišljao u nekoj vezi s nekim od njih, da se ne-daj-bože držimo za ručice dok šetamo gradom. Bila je to čista želja za seksom, za njihovim tijelima, dodiru muškog tijela.