Sve što u zadnje vrijeme vidim su antivaxxeri, ospice i raspadanje države (ili da kažem država? Odavno je to preraslo u množinu...).
Nije osobito pozitivno niti motivirajuće, ali imajmo na umu da dolazi proljeće. Nekako me to drži živom.
Neću ulaziti u sranja koja pokreću ovaj svijet niti u kojim govnima živimo, sve što bih rekla bilo bi suviše i nitko se, a to sam sigurna, ne bi iznenadio ili (nedajbože!) pročitao nešto što već ne zna.
Nikada se u životu nisam bavila sportom. Ne, ne računam trčanje u šetnjama sa psom ili povremeno razgibavanje u stanu. Hoću reći da nikada nisam ništa ozbiljno trenirala, plaćala treninge i učila od trenera, nikada nisam odlazila u teretane i fitness klubove, bila sportaš općenito. Nije me to interesiralo i nisam vidjela smisao.
Sve dok, eto, nedavno nisam prisustvovala partyju jednog fitness kluba na koji sam slučajno bila pozvana kao gošća jedne njihove članice.
Očarana njihovom složnošću, socijalnom inteligencijom, i općenito njihovim pozitivnim stavom i licima neprestano razvučenim u osmijehe, odlučila sam pokušati se i sama učlaniti i vidjeti što ih to toliko veseli.
Od početka mi se svidjelo što su termini treninga vrlo dobro raspoređeni, od ranog jutra do večernjih sati, čak i vikendom. To mi je bilo važno zbog toga što je klub poprilično udaljen od centra grada, samim time još i udaljeniji od našega stana, a osmosatne smjene nisu dopuštale previše slobodnog vremena.
Iduća stvar koja mi se učinila zanimljivom je to što je trenera nekoliko, neki čak i iz drugih europskih zemalja, zbog čega su neki treninzi vođeni i na stranim jezicima. Mjesečna članarina iznosi malo više od očekivanog, ali još uvijek u okvirima pristojnosti, pa sam pregrizla jezik (i poderala novčanik) i preuzela svoju karticu. Broj dolazaka na mjesečnoj je bazi neograničen, pa sam shvatila gdje je nastala razlika u cijeni.
Sjedim ispred dvorane, čekam prvi trening, manja grupa ljudi već je u dvorani u kojoj se trenutno odvija borilačka vrsta treninga, malo intenzivnija od ove plesne koju sam ja izabrala kao svoju prvu, "probnu". Nekoliko minuta prije nego što naš probni ples može početi, iz dvorane izlazi ranije spomenuta grupa ljudi, svi su mokri, crveni, zajapureni, svi su umorni, vidim im to na licima i koljenima koja povremeno podrhtavaju, ali nitko od njih ne skida osmijeh sa lica, nitko nije ozbiljan, zamišljen, nitko ne zna da ima probleme koji ga čekaju iza velikih staklenih vrata kroz koja ja još nisam ušla. Što se događa?
Gledala sam neke treninge do sada, pretpostavljajući da su ljudi tamo jer to žele, da su tamo jer to vole i uživaju u tome, ali nikada sa tih treninga nisu izlazili ozareni, kao petnaestogodišnjaci koji će upravo prvi puta izaći sami i slobodni u subotnji provod, na neki party ili u kino, kada znaju da roditelji napokon imaju dovoljno povjerenja u njih da im to i dozvole.
Možda je bilo do mene, možda i do ljudi koji su me okruživali, ali nikada prije nisam vidjela da netko tako zadovoljan izlazi iz prostorije u kojoj je trenutak prije ostavio dobar dio duše i možda pokoji dio tijela, kap krvi ili pola litre znoja.
Nakon prvog treninga i prosipanja znoja po toj istoj dvorani, izašla sam van sa istim takvim osmijehom. Možda i većim, možda i izražajnijim, jer na ovakve osjećaje još nisam navikla. Mrtva umorna i mokra od znoja osjećala sam se bolje i pozitivnije nego ikad u životu. Od tog trenutka znala sam da ću se u taj klub vratiti još mnogo, mnogo puta.
Treninge pohađam više puta tjedno (3-5) povremeno i po više treninga dnevno. Bez obzira na trajanje i intezitet treninga, sa svakoga izlazim s osmijehom i čiste glave.
Koristim dakle, ovu priliku, da kažem kako napokon vidim čar sporta i da se ispričam svima kojima sam tvrdila da je on jedan nebitan faktor u životu i da ne razumijem kako je moguće o istome biti ovisan. A moj me partner više puta uvjeravao u to.
Također, ne tvrdim da bih u svakom sportu uživala niti da bih se uopće upisala u neki drugi klub, ali u ovaj, s ovim ljudima, ovakvim trenerima i ovim načinom rada...za ovaj se držim.
Želim svakome da pronađe taj osjećaj u životu, nevažno veže li se on za trening, knjigu, kupku, društvo ili glazbu, već da svatko može tih sat-dva zaboraviti da ima život i probleme i podružiti se sam sa sobom, prepustiti se sebi i svome tijelu, svome umu i miru koji se osjeti u prsima u takvim trenucima, bistroći u glavi...
Hygge je dosta popularan u zadnje vrijeme, zar ne? Pa to je to...ali o njemu više drugi puta.
Pozdrav vam, dragi moji bistrići.