Nakon dva sata poslije ponoći, koliko sam do sad uspjela primjetiti, sve nekako postaje drugačije.
Glazba postaje glasnija, svjetla postaju prigušenija, djevojke postaju 'lakše', grad tiši, pića jača, a plesovi su sve luđi. Uvijek negdje oko dva sata pomislim kako bih trebala otići, nestati, ali gdje pobjeći od vremena?
Osvrćem se oko sebe u klubu, neki mladić skače kao nenormalan, ne bih to ni nazvala plesom. Pitam se je li mu dobro uopće. Djevojke su sve oskudnije obučene, valjda se pripreme prije polaska od kuće, valjda su slojevito obučene jer se nakon dva sata poslije ponoći skidaju gotovo svi slojevi. Pa ostaju samo štikle i gole ruke i noge i očajnim pogledima traže kakvo, barem koliko-toliko normalno muško, kao da bi bila sramota otići iz kluba kući, bez ikoga, kao u početku pokrivena. Prostorija je ugušena dimom, sa stola se samo grabe cigarete, pali se jedna za drugom, dok žestokim pićima zaljevaju grlo. Mladiće nije briga, tako se barem čini, kao da ih se ništa ne tiče. Neki plešu s djevojkama, zadovoljni činjenicom da su ostali ovdje dovoljno dugo da im se jedna od ovih u vrlo kratkoj haljini sama bacila u naručje. Svjesni su da iz nje u ovo doba progovara čisti očaj, ali ne mare, kao ni za išta drugo. Drugi, pak, sjede s prijateljima u kutu, piju iz malih čaša, puše i povremeno mašu rukama kad im DJ pusti koju njihovu.
Nakon dva sata iza ponoći ni konobari nas više ne poslužuju, plešu iza šanka na koji sami dolazimo naručiti piće. Iza šanka ljepljivog od prolivenog alkohola, na kojem su rasute u dijelove staklene čaše i pepeljare. Razbijenog stakla ima i na podu i svi gazimo po njemu kao da je to sasvim normalna stvar. Nakon dva sata iza ponoći on me čvršće drži za ruku jer vidi stvari koje ja ne vidim, poglede na mojim prsima i nogama, oči koje mi dotiču usne i obraze. I kada krenemo kući za nama ostaju tek oni očajni, ničiji, sada već polugluhi ljudi. Odlučuju još neko vrijeme trpjeti sve glasniju glazbu, sve pijanije društvo i nebrigu konobara. Grad je sve tiši, gotovo sasvim tih. Čuje se još pokoji tihi smijeh ili brujanje kakvog zalutalog auta. Čuje se šum mora i lagani vjetar.
Sasvim, sasvim tiho.
Što dalje odmiču ta dva sata poslije ponoći shvaćam da smo njih prerasli i da je to savršeno vrijeme za, uz more, prošetati do kuće. On mi, znam, neće pustiti ruku sve dok ne bude siguran da je opasnost izbjegnuta i da smo, još jednom, pobjegli od vremena. Bez obzira što stariji i odrasliji, ovo je vrijeme naše kao što smo i mi njegovi.




P.S.
Sretna vam svima Nova godina, sa, eto, debelim zakašnjenjem. I neka vam je najljepša do sada.