Budući da su mi prekinuli ugovor na poslu, opet se vodim kao nezaposlena i...imam cijele dane za sebe. Obično ljudima to godi, ali ja valjda, ne znam, nisam takav tip. Uostalom, što i očekivati u državi u kojoj živimo? Stalni posao svakako ne.
Kako bilo, kad sam se umorila od spremanja stana (jer to je najbolji način da pobjegnem od svega), skuhala sam si kavu i pustila neke stare stvari kojih sam se poželjela. Mislila sam kako bih trebala srediti neke stvari za doček Nove jer sam se, prokleta glupača, opet bacila u organizaciju. Sve mi se više čini da zapravo, negdje duboko u sebi, volim organizirati, ali to tajim od sebe. Barem tako ispada kad pogledam što radim i što si dozvoljavam.
Umjesto da razmišljam o dočeku pomislila sam što bi bilo i gdje bih bila da sam neke stvari u životu odradila malo drugačije. Mislim da mi je život sada prihvatljiv i često divan, ali volim razmisliti o tome kakva bih ja bila da sam neke odluke donjela drugačije ili da ih uopće nisam donjela. Da se nisam uopće promijenila od svoje 16. sada bih vjerojatno bila negdje s hrpom zgodnih rockera. Možda bismo imali neku gažu, tko zna gdje. Možda bih živjela u kamp prikolici. To je zapravo dosta smiješno, kad sada pogledam, ali tada...tada bi bilo pojam slobode. Stare me stvari uvijek vrate natrag. Natrag, gdje smo se skrivali pod pokrivačima i smijali nadajući se da nas nečiji starci neće uhvatiti. Natrag, gdje nas je pet spavalo u jednom krevetu i nije to uopće bio problem. I gdje smo, noći provodili s gitarama i pivom. Tamo gdje su dečki silno htjeli svirati kao Hendrix ili Van Halen. A Novu, Novu smo čekali u garažama i podrumima. I bilo nam je dobro.
Često utonem u razmišljanja i najčešće se zahvalim što sam tu gdje jesam i što, za promjenu, živim mirno. Ipak, dođe mi da još ponekad zagrlim sve te ljude s kojima sam bila nekad i koji su me, uostalom, naučili svemu što znam danas. Da još ponekad poslušamo skupa Slipknot ili Linkin Park, GNR ili Avantasiu i da se ljute jer sam njonjava i volim laganice.
Bez obzira na sve. na promjene i odrastanje, na to što su neki od nas potpuno propali, a neki se uzdigli uvis, uvijek će mi biti dragi.
Probudim se iz svog malog svijeta i shvatim da kave više nema (niti ne znam gdje je nestala), a na policama je ostalo prašine. I prašina viče na mene, čula sam ju! Govori da sam lijena i nek se ustanem, i što ću...vrijeme je da se bacim na posao.
Svima vama koji ste prije toliko godina živjeli ovako ili vama koji još živite tako, uz gitare i dugokose momke, a ne znate tko je Tobbias Sammet, savjetujem da poslušate Avantasiu, možda se i vama svide koliko i meni, a...uspomene se rado zaljepe na neke od njihovih pjesama.
Do idućeg posta!