Vani je još bila noć, ali je u mojoj sobi bio dan. I ne samo u mojoj sobi, nego i u mojoj glavi i u mojim prsima, i širio se dan po cijelom mojem tijelu. Iako sam u životu puno putovala, još se uvijek oduzmem prije svakog puta, čak i ako je sasvim kratak kao ovaj na koji sam se spremala. Iako sam imala tehničkih problema, na autobus smo stigli na vrijeme. Zagreb nije daleko odavde, ali dovoljno daleko da ne odlazim ondje niti često, a kamo li redovito.
Put je bio ugodan, ali ono što me brinulo, zapravo me čekalo na kolodvoru u metropoli. Četiri sam godine bila svime što imam vezana za njega i, mogu to reći čak i danas, bilo mi je predivno. Dvije se godine nismo uopće vidjeli, otkad je počeo faks. Povremeno bi se čuli, ali to je bilo sve. Nestali smo kao dim cigarete. Sasvim brzo i neprimjetno.
Sada dolazim tamo s osobom koja mi život znači i trebala bih ga zagrliti. Koljena mi klecaju. Što ako mi se srce uzlupa? Što ako osjetim nešto?
Ne bi to bilo iznenađenje, to je prvi pogled oči u oči nakon dvije godine. Jednoga ću držati za ruku, a drugoga grliti nadajući se da u tom trenu neću ništa osjetiti. Njih dvoje spavaju kraj mene, ja gledam livade kako se nižu i razmišljam kako ću to izvesti. Rizik vrijedi, ako nešto osjetim barem ću znati na čemu sam. Ako ne osjetim ništa, osjetiti ću barem veliko olakšanje. A to bi bilo ljepše od ičega. Ubrzo se kraj mene nižu visoke sive zgrade i pitam se kakav je bio prijelaz, nisam ga uopće primjetila. Te su se zgrade stvorile tako naglo da sam se malo i iznenadila vidjevši ih. Njih su se dvoje, kao da su znali da smo stigli, probudili jedan po jedan, odmah s osmijehom na licima. I ja sam se nasmijala. Na kolodvoru nije bilo mnogo ljudi, odmah sam ugledala dvojicu koja su nas čekala. Nisu ni znali da me obojica čekaju. Za jednoga je bilo lako, ali za drugoga...
Njegove su plave oči sjajile kao uvijek, nekom neobičnom dražesti, nekim mirom i otkrivale osmijeh na usnama. Bilo mu je drago. Bilo je i meni. Nakon svega, bilo mi je najprije drago.
Zagrlila sam ga čvrsto i u prsima osjetila toplinu. Toplinu, ali mir. Srce mi se nije uzlupalo, nisam osjetila ništa što ne bih trebala. U prsima mi je bivala tišina. Sve je bilo kako treba, sve je sada bilo na svome mjestu, ali sasvim mirno. Kada sam otpustila stisak oko njegova vrata, njih su si dvojica pružila ruku. Dva muškarca koja su obilježila moj život sada su stajali jedan pred drugim s osmijehom na licima, a to je i mene natjeralo da se nasmijem.
"Žao mi je što je otišao ranije. Da je ostao s nama do kraja, bilo bi još bolje." rekao mi je kada smo sjeli u autobus na povratku kući "Dobar je on."
Dobar je, pomislila sam. Da, dobar je on. Ali nije bio, nije i nikad neće biti ti. Naslonila sam obraz na njegova prsa i zahvalila što ga imam, a on je pritisnuo ruku na moje lice i poljubio me u tjeme. U tom trenutku ne znam ni kako sam mogla pomisliti da bi me nešto moglo veseliti više od njega.