|
nisam mislila da ću doći dovde gdje sam sad i imati upalu misli te živaca i bit na terapiji koje ne djeluje dovoljno brzo i dobro s osjećajem da nikad neće bit bolje, spavat ali bez sna s mamom u krevetu jer tada su napadaji panike manji i i osjećat struju u svim dijelovima tijela i vjerovat jedino u tablete. htjela bih da me pošalju neurologu za svaki slučaj al kažu da sam hipohonar/ sa svim simptomima kažem ja a onda a onda me razuvjeravaju no ja se još nadam da će dr. poslati neurologu me/ nakon fizičkog oboljenja satre ono najteže - strah od ludila da se nikad neću riješit tog osjećaj kao jedan zaražen pas koji te grize i trese iznutra i čim legenš peče te koža i probadaju prsa i cijelo vrijeme kad si budan previše sati u danu misliš o tome, misliš o nečem drugom, misliš o psihozi pa misliž o sklerozi pa opet iznova. misli pozitivno, kažu mi, a da mogu išta sažvakat, možda bih to i progutala. činjenice: nikad se nisam ovako osjećala jer u jednom trenu nisam imala kontrolu nad prislinom mislima što je sad buknulo u tijelu i treperim. noću je najgore. |
